U osmoj meditaciji je promišljanje o zazivu " I otpusti nam duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Neka nam u ovom promišljanju budu od koristi
smjernice našeg vlč. Andrije, a misli fra Zvjezdana budu poticaj na dublje
promišljanje po ovom zazivu.
8. OČE NAŠ
I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo
dužnicima našim peti je zaziv Očenaša. Dug, dužnost, dužnici… Riječi koje baš i
ne volimo. Biti dužan, imati dužnosti, imati dužnike i ne moći vratiti,
naplatiti ono što smo dali… U Isusovom odnosu prema Bogu i čovjeku teško da
postoje financije, krediti, dugovanja, kamate… Ili možda mislimo da postoje? Ne
trgujemo li katkad s Bogom? A s ljudima? Koja je naša cijena? Koliko nam
vrijede drugi? A Bog? U kojoj valuti vršimo obračun? Razmatrajmo na što je Isus
mislio dok je sam molio i učio svoje učenike moliti ovaj zaziv: I otpusti nam
duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. U drugom dijelu slijedi
meditacija fra Zvjezdana Linića: I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo
dužnicima našim?
Kao i dosad, razmatrat ćemo prema fazama Lectio
divina.
1. ZAZIV DUHU SVETOMU
Pronađi prikladno mjesto i
vrijeme. Isključi sve što te može ometati u ovom razmatranju s Bogom. Ugodno se
smjesti i opusti. Odredi si vrijeme koje želiš provesti u molitvi. Saberi se.
Zazovi Duha Svetoga (svojim riječima ili nekom molitvom Duhu Svetomu) da ti
pomogne osluškivati Božji glas. Ovo je vrijeme koje želiš posvetiti Bogu kako
bi On mogao govoriti tvome životu. Zatim sabrano, meditativno izmoli Oče naš.
2. LECTIO
Počni polako i pažljivo čitati predložene
tekstove. Bog nas uči kako ćemo ga tražiti i slušati u šutnji. U otkrivanju
Božjeg glasa u tekstu i riječi koju ti trebaš čuti mogu ti pomoći neka pitanja:
Što te se posebno dojmilo u tekstu? Koja rečenica, riječ, izraz?“ Fokusiraj se
na odabrani detalj. Svakog dana tijekom tjedna u kojem razmatramo, možeš ovaj
tekst iznova pročitati i zastati nad nekom novom riječi ili rečenicom i nju
razmatrati.
IZ KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE
V. "Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo
dužnicima našim"
2838 Ta prošnja iznenađuje. Kada bi sadržavala samo
prvi dio rečenice "Otpusti nam duge naše", mogla bi se, neizravno,
uključiti u prve tri prošnje Gospodnje molitve, jer je Kristova žrtva "za
otpuštenje grijeha". Ali po drugom dijelu, naša molitva neće biti
uslišana, ako prije ne ispunimo jedan zahtjev. Naša molba je okrenuta
budućnosti, naš joj odgovor mora prethoditi, jer ih povezuje jedna riječ:
"kako". "OTPUSTI NAM DUGE NAŠE" ...
2839 Očenaš smo počeli moliti sa smionim pouzdanjem.
Moleći Oca da njegovo ime bude posvećeno, molili smo ga da budemo sve
posvećeniji. No, iako obučeni u krsne haljine, ne prestajemo griješiti,
odvraćati se od Boga. Sada se, ovom novom molitvom, kao rasipni sin, vraćamo k
njemu i, kao carinik, priznajemo se grešnima pred njim. Naša molba počinje s
"priznanjem", kojim istodobno priznajemo svoju bijedu i njegovo
milosrđe. Naša je nada izvjesna, jer u njegovu Sinu "imamo otkupljenje,
otpuštenje grijeha" (Kol 1,14; Ef 1,7). Djelotvoran i nesumnjiv znak
njegova praštanja nalazimo u sakramentima Crkve.
2840 Međutim, a ovo je strašno, ta bujica milosrđa
ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas
uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedjeljiva: ne možemo ljubiti
Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo. Odbijanjem praštanja
braći i sestrama naše se srce zatvara, i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za
milosrdnu ljubav Očevu; priznanjem grijeha naše se srce otvara njegovoj
milosti.
2841 Ova je prošnja toliko važna da je jedina kojoj
se Gospodin vraća razlažući je u Govoru na gori. Čovjeku je nemoguće udovoljiti
ovom mučnom zahtjevu otajstva Saveza. No, "Bogu je sve moguće".
"... KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM"
2842 Ovaj "kako" nije jedini u Isusovu
nauku: "Budite dakle savršeni, 'kako' je savršen Otac vaš nebeski"
(Mt 5,48); "budite milosrdni `kako' je Otac vaš milosrdan" (Lk 6,36);
"Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge `kako' sam ja ljubio
vas" (Iv 13,34). Nemoguće je opsluživati Gospodinovu zapovijed, ako to
biva izvanjskim oponašanjem božanskog uzora. Ovdje je, pak, riječ o životnom
udjelu u Svetosti, Milosrđu i Ljubavi Boga našega, koje provire "iz dubine
srca". Samo Duh koji je naš život (Gal 5,25), može učiniti
"našima" iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu. Tada postaje moguće
jedinstvo praštanja: "Praštajući jedni drugima `kao što' i Bog u Kristu
nama oprosti" (Ef 4,32).
2843 Tako zaživljuju Gospodnje riječi o praštanju,
toj ljubavi koja ljubi sve do kraja. Prispodoba o nemilosrdnom sluzi, koja
zaokružuje Gospodinov nauk o crkvenom zajedništvu, završava ovim riječima:
"Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti
svome bratu". Sve se veže i razvezuje tu u "dubini srca". Nije u
našoj moći ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu
Svetom pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje okrećući uvredu u
zagovor.
2844 Kršćanska molitva ide sve do opraštanja
neprijateljima. Preobražava učenika suobličujući ga njegovom Učitelju.
Opraštanje je vrhunac kršćanske molitve; samo srce, usklađeno s Božjom samilošću,
može primiti dar molitve. Opraštanje također svjedoči da je u našem svijetu
ljubav jača od grijeha. Nekadašnji i današnji mučenici daju to Isusovo
svjedočanstvo. Opraštanje je osnovni uvjet pomirenja kako djece Božje s
njihovim Ocem tako i ljudi međusobno.
2845 Ovo, u biti, božansko praštanje nema granice ni
mjere. Bilo da je riječ o uvredama ("grijehu" po Lk 11,4 ili
"dugu" po Mt 6,12) mi smo, u stvari, uvijek dužnici: "Nikomu
ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite" (Rim 13,8). Zajedništvo
Presvetog Trojstva je izvor i mjerilo istinitosti svakog suodnosa. Ono se živi
u molitvi, osobito u Euharistiji. Zato Bog ne prima žrtve od zavađenoga, već mu
nalaze da se vrati od oltara i prije se pomiri s bratom, da miroljubivim
molitvama i Bog može biti umiren. Veća je žrtva Bogu nas mir i bratska sloga i
puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga.
Fra Zvjezdan Linić: 7. Otpusti nam duge naše kako i
mi otpuštamo dužnicima našim
I otpusti nama duge naše
Često molimo Očenaš. U toj osnovnoj kršćanskoj molitvi
ponavljamo Isusove nakane. On nam je darovao tu molitvu. Posebno mi je prisutna
nakana Očenaša koja govori o silnoj potrebi da se izglade dugovi koji
opterećuju ljudsku savjest.
Postoje dugovi koje imamo prema Bogu. To je logično.
Bog nas je stvorio i usadio u tajnu ljudskog bića plan stvaranja. Međutim,
darovao nam je i slobodu kao najizvrsnijem djelu svoga stvaranja. Mi smo
njegovo vrhunsko djelo u vidljivom svijetu. Iz te slobode čovjek je u
mogućnosti da učini mnogo toga što nije u skladu sa smislom njegova života. To
je onda i nered u odnosu na Boga Stvoritelja i davatelja života. Tako se
gomilaju dugovi prema Bogu. Mi ga s pravom molimo da nam otpusti svekolike
dugove koji opterećuju našu savjest. Slično smijemo promatrati i naše odnose
prema ljudima oko sebe. Svaki čovjek živi u odnosu. Nitko nije otok. Nitko nije
sam. U životnoj smo povezanosti s roditeljima, rodbinom, ljudima na radnom
mjestu, prijateljima, prolaznicima, znancima i mnogim drugima od kojih tražimo
određene usluge. Mnoge ćemo tako samo jednom u životu sresti, a neke susrećemo
često.
Naši susreti nisu uvijek čisti i slobodni od svake
zloće i sebičnosti. I tu nastaju dugovi ljubavi. Znamo zatajiti u ljubavi prema
bližnjemu. Jedni drugima dugujemo ljubav, a često je uskratimo. Jedni druge
povrijedimo. Ima tu i nehotičnih radnji zbog kojih netko može trpjeti. Često i
bez krivnje zadajemo bol jedni drugima. Nekada razočaramo ljude kraj sebe ili
ih sablaznimo svojim ponašanjem. Dugovi se gomilaju. Kad razmišljamo o sebi i o
ljudima oko nas, čini nam se da nam mnogi duguju mnogo. Čini nam se da smo
prikraćeni u ljubavi, da nam se nije dalo dovoljno priznanja, da nam nije
omogućen neki posao, da nam je nanijeta nepravda. Sve su to dugovi za koje mi
mislimo da su nam skrivili drugi.
Tko sve to može isplatiti? Čovjek u svakom slučaju
može nešto učiniti. Ali to je uvijek malo. Neku nespretnu riječ, neki ogovor
ili čak klevetu ne možemo više nikada ispraviti. Neke nepravde nećemo moći
nikada adekvatno isplatiti. Neko razočaranje mi ne možemo zaliječiti. Pogotovo
ne možemo to učiniti prema onima koji su se preselili u vječnost. Ostajemo
trajni dužnici mnogima. Jednako tako ni nama neće nikada biti učinjena potpuna
pravda na ovome svijetu. Neke će rane ostati žive u dubinama našega srca. Znamo
da nam čovjek neće moći ispraviti zlo koje nam je počinio. Ljudska sudišta
redovito ne ispravljaju ono najdublje i ono što je najviše ranjeno u čovjeku, a
to je srce, duša. Ljudska sudišta pokušavaju uspostaviti neku društvenu
ravnotežu, ali ne mogu prodrijeti u dubine duše.
Zato u Očenašu molimo da to Bog učini. On to može.
On nas ispunjava čestim iskustvima oproštenja dugova. U ritmu vjerskog života
često smo dionici toga dara. Bog nam često govori da nam je sve oprošteno i da
smijemo započeti novi život. Ono na što nas ipak Očenaš potiče jest da učinimo
sve koliko je do nas da i naše međusobne dugove brišemo i da ništa ne gradimo
na osjećajima nepravde i povrijeđenosti. Iskustvo našeg međusobnog praštanja
omogućit će nam ono najdublje neizrecivo iskustvo potpunog i radosnog
oproštenja koje dolazi od Boga.
Kako i mi otpuštamo dužnicima našim
Molitva Očenaša nas upozorava i na činjenicu da ima
mnogo neriješenih dugova u našem životu. Misli se pritom i u životu ljudi oko
nas. Na svojem srcu nosimo brojne rane. Često nam se čini da nas je netko
zapostavio, da nam je učinio nepravdu. Katkada je to istina, katkada nam se
samo pričinja. Nerijetko doživljavamo da smo prikraćeni u ljubavi. U tom smo
pogledu zapravo uvijek gladni. Imamo osjećaj da nam ljudi ne mogu pružiti
onoliko ljubavi koliko je trebamo. Ta bi nas činjenica po sebi trebala
upućivati sve jače prema istinskom izvoru života i ljubavi, prema onome koji
nas je do kraja i potpuno ljubio. To je Isus. Međutim, mi ipak ostajemo
blokirani u našem ranjenom osjećaju da nas ljudi dovoljno ne ljube, da nas ne
prihvaćaju ili da nas ne priznaju. Sve to stvara u našem srcu praznine, a u
dubinama naše duše kao da se gomilaju dugovi što mislimo da nam ih duguju ljudi
koji nam ne daju koliko nama treba.
To je i tajna naše ograničenosti. I to nas
opterećuje. Tražimo i očekujemo od ljudi oko nas ono što mislimo da nam treba i
na što imamo pravo, a ne želimo svoje potrebe uskladiti s onim što čovjek može
i koliko sam ima. U tom neskladu između naših želja i mogućnosti ljudi oko nas
događaju se brojni nesporazumi, međusobna ranjavanja. Ostaju među nama brojni
dugovi.
Isus nas zove da se okrenemo aktivnom nastojanju
učiniti ljudima ono što bismo sami htjeli da oni nama učine. To je zlatno
pravilo njegova evanđelja. Sve što želite da ljudi vama čine, činite vi
drugima.
Poziv na otpuštanje dugova je trajan, a neprestano
ga ponavljamo u okviru našega Očenaša. Nije važno jesu li to stvarni dugovi
uskraćene ljubavi, ili dugovi naše osjetljive umišljenosti. Valja praštati
dugove svim dužnicima. Oproštenje dugova početak je novih i obnovljenih
ljudskih odnosa. Oproštenje dugova bit će siguran temelj za duboko iskustvo
onog oproštenja koje uistinu Bog Otac podjeljuje svima nama: jer pred njim
nitko od ljudi nije bez duga ljubavi.
Fra Zvjezdan Linić
3. MEDITATIO
Odabranu riječ ili rečenicu polako
usvoji. Zapamti je i polagano ponavljaj, dozvoljavajući joj da uđe u dijalog s
tvojim unutarnjim svijetom misli, briga i osjećaja. Neka te ovo unutarnje
poniranje uvede u dijalog s Bogom.
Neka te u tome vode sljedeća pitanja: „Što mi
poručuje odabrana riječ, izraz, rečenica? Što mi govori o Božjoj ljubavi prema
čovjeku? Što ova riječ, rečenica, izraz govori meni? Koliku važnost ima danas
za moj život? Zašto baš ta riječ, rečenica…? Po čemu ti je jedinstvena?“
Predlažemo da je ispišeš i pišeš odgovore, odnosno
ovo cjelokupno razmatranje te svjedočenje o njezinom značenju u tvojem životu.
4. ORATIO
Komuniciraj s Bogom kao što bi to učinio s
nekim za koga znaš da te voli i prihvaća. I predaj mu ono što si otkrio u sebi
za vrijeme razmatranja, svoje misli, brige, želje, nadanja. Pitaj ga da li su u
skladu s Njegovim planom za tebe? Što ti želi poručiti? Da li te želi mijenjati
i na koji način? Osluškuj odgovor u tišini. Odgovori molitvom na Njegovu riječ.
Napiši/zapiši osluškivani odgovor i svoj odgovor - molitvu.
5. KONTEMPLATIO
Otpočini u Božjoj blizini. Raduj se
u spoznaji da je Bog s tobom i u riječi i u tišini. U kontemplaciji se okrećemo
od aktivizma i učimo se jednostavno biti u prisutnosti nebeskog Oca. Ne boj se
rastresenosti i neuspješnog razmatranja i kontemplacije. Ne činimo to mi, nego
Gospodin u nama. Ne sudi uspješnost molitve po osjećajima, već se prepusti da
Bog djeluje u tvom srcu onako kako On želi. Bitno je da u tom vremenu budeš sa
svojim Bogom.
6. ACTIO
Bog nas poziva na zajedništvo s njim, ali
nam daje i poslanje. Pretoči u život ono što Bog od tebe traži u molitvi.
Donesi neku konkretnu odluku. Gdje te Gospodin danas treba? Kako možeš postati
Božji dar za druge?
Zapiši akciju, apostolat na koji te ovo razmatranje
i molitva potaknulo i učini to.
Nema komentara:
Objavi komentar