Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!,
koji započinje u subotu 1.ožujka 2014. godine.
Kao uvod poslužite
se tekstom
vlč. B. Vuleta "Uvod-Blago ožalošćenima 2. tjedan“ i
tekstom Andrija Vrane "Blago ožalošćenima-drugi tjedan“, koje možete pročitati nakon pitanja koji slijede:
Pitanja za razmatranje su:
1. Potiskujem li povrede, prezire, nerazumijevanja, strahove i ima li usred toga tvrdoće i hladnoće u srcu? Predajem li to u pouzdanju?
2. Gdje doživljavam nemoć, poput bogatog mladića, odijeliti se od ovisnosti?
3. Žaloste li me zatajenja i prekinuti odnosi s Isusom – poput Petra?
4. Kada sam se suočio sa vlastitom žalosti i s kojima? I kakav je bio učinak: prekrižene situacije? Ljutnja, optuživanje ili...
5. Gdje i kada sam doživio da Krist preobražava moju tugu?
6. Od koga sam bio utješen, koga sam ja utješio?
UVOD – prema B.VULETA
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Proglašavajući sretnima ili blaženima one koji su žalosni, Isus
naglavačke okreće sve ono što smo vjerovali o ovom svijetu, o uspjelosti,
vrijednosti i smislu ljudskog života. Ali ipak poznajemo situacije i ljude koje
možemo nazvati sretnima upravo stoga što su mogli plakati. Dugo su i previše
potiskivali povrede, prezire, nerazumijevanje, strahove, gotovo su se okamenili
u svojim osjećajima. U takvim situacijama suze su spasonosne.
U brojnim se društvima stvorilo uvjerenje da plaču samo slabići.
Neki futuristički filmovi prikazuju društvo u kojem nema tuge i suza, ali ni
fantazije, snova, sućuti i pokajanja. To se društvo naziva trajno nasmijanim.
Ali potiskivanjem i izbjegavanjem svake patnje, žalosti, boli i tuge, put do
istinske radosti samo se produžuje, postaje sve neprohodnijim. Pritisak da se
pred očima javnosti pokažemo „uspravno“ stvara sve brojnije i sve veće blokade.
Ipak su suze
neizmjerno ljudskije od savršenstva i neumoljive hladnoće i čvrstine. One
dobivaju snagu kad povjerujemo da je Bog s nama u našoj dolini suza, da ona
nije bezizlazna. Izlaz joj je u pouzdanju u Boga koji nam daje pravo da budemo
slabi, da kriknemo svoju bol, da isplačemo svoju patnju. Bog patnju i tegobe
pretvara u Misi u sakrament, sveti znak svoje nazočnosti i našeg spasenja. Patnju
egipatskog ropstva Bog je pretvorio u put oslobođenja. Patnju prolaska
kroz pustinju pretvara u sakrament njegova hoda s narodom. Muku i smrt Isusa
Krista pretvara u sakrament uskrsnuća.
Blago ožalošćenima, oni će se utješiti! (2.tjedan)
Blaženstva su srce Evanđelja i kao srce ulaze u temelj života.
Kroz blaženstva Bog se učinio bližim ljudima ponajviše onima koji trpe, koji su
žalosni, tužni....
I sam Isus bio je tužan i plakao je nad Jeruzalemom, nad mrtvim
prijateljem, plakao je i zbog tvrdoće ljudskih srdaca, žalostan je bio osobito
u Getsemaniju, na Maslinskom brdu.
Tuga nas uvijek upućuje na gubitak nekoga ili nečega.
Nije svaka tuga jednaka! Niti je svaka tuga „po Božjoj volji“.
Sveto Pismo nam otkriva različite tuge....
Sigurno svi znate zgodu kad je Isusu pristupio jedan bogati
mladić i upitao ga što sve mora učiniti da postane njegov učenik i zadobije
život vječni (Mt 19, 16-22). Kad mu je Isus rekao neka razdijeli siromasima sve
što ima, mladić se okrenuo i žalostan otišao. Želja mu je ostala neispunjena.
Tugovao je, ali jer nije imao snage odbaciti čari bogatstva. Bogatstvo ga je
učinilo nemoćnim, ovisnim. Za takovu mladićevu žalost možemo reći da je to
„žalost svijeta“. I kad pogledamo svijet oko sebe, toliko toga ima što nas čini
potištenima, pritisnutima; zbog bolesti, bešćutnost za bližnjeg, razorene
obitelji, nemira u svijetu, mržnje, straha, depresije , suicida... i to sve
čini čovjeka žalosnim. I tu se često doživljava nemoć.
Drugi je primjer kad sveti Petar gorko plače zato što je
zanijekao, zatajio Isusa (Lk 22, 62). Petar jeca jer je izgubio nešto puno više
od blaga i bogatstva. On osjeća da je „izgubio“ Isusa, iznevjerivši ga...
Petrova žalost je istinska tuga zbog odvojenosti od Isusa!
Stoga, svaki bi se čovjek tijekom života trebao pitati – tuguje
li samo zato što mora ostaviti i izgubiti primamljivosti ovoga svijeta u koje
je ulagao, pa je doživio ovisnost i nemoć odijeliti se, ili tuguje zbog nemoći
nositi se sa „žalostima“ koje nije skrivio ili pak tuguje što osjeća da je
zatajio u odnosu prema Isusu! Na sva ta pitanja Isus daje neočekivani odgovor:
„blago ožalošćenima“? Što je to lijepo u suzama i patnji?
Najveći dar kojega je Bog žalosnom čovjeku mogao dati - jest Getsemani.
Getsemani je mjesto u koje bismo trebali poći sa svojim žalostima i
depresijama, te njihovu tamnu stranu predati, sjedinjujući se s Onim koji moli
Oca da se ne vrši njegova već Očeva volja.
Suočavanje sa
vlastitom žalosti i strahom jednako je prihvaćanju križa. OK! Neka bude!
Ima i onih koji pred tim križem ne bježe u alkohol, drogu, u konzumerizam i
požude, već taj svoj križ prihvaćaju i nose ga. Jer iza tog križa nazire se
onaj križ po kojem je došlo spasenje ovome svijetu. Nazire se, naime, Onog koji
reče: Moje breme je lako. I upravo preko suza, patnje, križa dolazi se u
konačnici do Uskrsnuća.
U ljubavi prema nama On nam se daruje i pod prilikama kruha i
vina. I kad u taj kruh stavimo svoje tegobe, onda kroz pretvorbu i one bivaju
preobražene, pretvorene u blagoslov. Tako onda mogu preuzeti svoj križ na
svoja ramena i nositi ga, tj. slijediti Krista. Nisam u tamnom pesimizmu,
približavam se prostoru u kojem me čeka Krist - gdje nestaje svake tuge i
žalosti...
Zato je Isus rekao „blago ožalošćenima“ – jer je žalost
putovanje u dubinu. A samo u dubinama svoga bića svaki čovjek može susresti
Krista. Zar ne doživljavamo kako nas žalost i međusobno zbližava. Možda i zato
„blago nama“!
A sam Gospodin dao nam je primjer - svojim vapajem boli u Getsemanskom
vrtu „ako može, neka me mimoiđe...ali ne moja volja nego neka bude volja
tvoja“, - kako mirno proći svoju Kalvariju od osjećaja smrti do uskrsnuća.
Slijedeći ga -tada je moguće doživjeti utjehu kakvu je i on doživio. Zato
je rješenje za tugu - samo utjeha! A utjeha uvijek dolazi čovjeku od
drugoga, od Boga, a najčešće po čovjeku - ona je nezaslužena i uvijek dar
čovjeku. Utjeha prevladava tugu na taj način što uspostavlja pojačani odnos s
drugim. U potpunosti čovjeka može utješiti samo Bog. Riječi utjehe i
garanciju za njenu preobrazbu, ostavio nam je Isus govoreći „Ja sam s vama u
sve dane..“
Utjeha je Božja prisutnost u našem srcu – ustvrdio je Papa
Franjo.
Andrija Vrane
Nema komentara:
Objavi komentar