Pitanja za dnevno razmatranje po prvom blaženstvu: Blago siromasima duhom-njihovo je kraljevstvo nebesko

Pitanja za dnevno razmatranje o blaženstvu, koje započinje 25.1.2014. godine:

1.      Osjećam li se blaženim već sada dok počinjem razmišljanje o Blaženstvima?

2.      Napiši što više primjera koga i kakve ljude bi ti nazvao blaženima? Razmisli zašto?

3.      Što smatraš da te čini vrijednom/vrijednim? Što je to u tebi najviše vrijedno?

Što smatram da mi osigurava vrijednost? Kako nastojim osigurati ono što mi je

vrijedno? Uspijevam li osigurati te „vrijednosti“

4.      U što stavljam svoju životnu sigurnost?

5.      Kakve osjećaje u tebi izaziva pojam siromaštvo? Možeš li zamisliti sebe još

siromašnijeg? Kako bi se nosio s tim, kako bi reagirao, što bi poduzeo?

6.      Što smatram da mi osigurava sreću na zemlji? Na što se oslanjam da će mi

pomoći da to ostvarim? Jesam li spreman odreći se svega toga?

7.      Razmisli bez čega misliš da ne možeš živjeti. Čega bi se mogao odreći premda

teškom mukom? Što bi mogao učiniti da to i ostvariš?

1. baženstvo: Blago siromasima duhom – njihovo je kraljevstvo nebesko

Isus je na gori s mnoštvom naroda i učenicima. Narod gleda u Isusa i učenike koji su mu pristupili. Ti su učenici još prije kratkog vremena pripadali tom narodu. Bili su kao i svi drugi. Tada ih je Isus pozvao; oni su sve ostavili i pošli za njim. Otada mu posve pripadaju. Sada idu s njim, žive s njim i slijede ga svugdje gdje ih on povede. Njima se dogodilo nešto što se nije dogodilo drugima. Za taj narod je to jedna vidljiva i uznemirujuća činjenica. Učenici gledaju taj narod iz kojega dolaze. To su

izgubljene ovce doma Izraelova. To je pozvani narod Božji. Kada ih je Isus izabrao i pozvao iz toga naroda, oni su kao izgubljene ovce slijedili glas dobroga pastira, jer su poznavali taj glas. Oni pripadaju tom narodu, u njemu će i dalje živjeti i navijestiti mu Isusov poziv i vrijednost nasljedovanja.

Ali, na što će sve to izaći? Isus gleda u svoje učenike. Oni su mu otvoreno pristupili iz toga naroda. Svakoga od njih je pozvao pojedinačno. Oni su zbog njega sve ostavili. Sada žive u oskudici i siromaštvu, postali su najsiromašniji među siromašnima, najnapadaniji, najgladniji medu gladnima. Oni imaju samo njega. S njim nemaju ništa u svijetu, ali zato imaju sve kod Boga. Zajednica, koju Isus ima, mala je.

Zajednica koju on traži, gledajući narod, velika je. Učenici i narod pripadaju jedno drugome. Oni će tom narodu biti vjesnici i pronaći će u njemu one koji će slušati Božju riječ i povjerovati. Pa ipak će između njih biti neprijateljstva sve do kraja. Sva će ljutnja na Boga i njegovu riječ pasti na njih i zajedno će s Bogom biti odbačeni.

Već se može nazrijeti križ. Krist, učenici i narod čine cjelovitu sliku Isusovog trpljenja i trpljenja njegove zajednice. Isus zato proglašava svoje učenike blaženim (usp. Lk 6,20 i d.). On se obraća onima koji su već u moći njegovog poziva. Taj ih je poziv učinio siromašnima, napadanima i gladnima. On ih nije proglasio blaženima zbog njihovog oskudijevanja ili odricanja. Ni oskudijevanje ni odricanje nije razlog da ih se proglasi blaženim. Jedini dovoljni razlog za to je samo Isusov poziv i obećanje, zbog kojega oni i žive u oskudijevanju i odricanju. Mišljenje, da je u nekim blaženstvima

govor o oskudijevanju, a u drugima o svjesnom odricanju, dakle o posebnim krepostima učenika, nema nikakvog značenja. Objektivno oskudijevanje i osobno odricanje imaju svoj zajednički temelj u Kristovom pozivu i obećanju. Nijedno nema vrijednosti u sebi. Isus proglašava svoje učenike blaženim. Narod to sluša i čudi se. Ono što je obećano cijelom izraelskom narodu, pada u udio maloj zajednici učenika koje je Isus izabrao. ,,Kraljevstvo nebesko je vaše." Pozvani su i učenici i narod. Tako isključivo Isusovo proglašenje blaženim postaje važno za odluku i spasenje. Svi su pozvani k ostvarenju onoga što uistinu i jesu. Učenici su blaženi zbog poziva kojeg im je Isus uputio i kojem su se odazvali. Narod je blažen zbog obećanja koje mu je dano. No ostaje pitanje, hoće li taj narod ostvariti dobiveno obećanje vjerom u Isusa Krista i njegovu riječ, ili će se u nevjeri odvojiti od Krista i

njegove zajednice.

A sada se postavlja pitanje, ima li za jednu takvu zajednicu još neko mjesto na ovome svijetu. Postalo je jasno da za nju postoji još samo jedno mjesto - to je mjesto gdje se nalazi Najsiromašniji, Najnapadaniji, Najkrotkiji - križ na Golgoti. Zajednica blaženih je zajednica Raspetoga. S njim je sve izgubila i s njim je sve pronašla. Po križu su sada riječi: blažen, blažen. Isus pak sada govori samo onima koji to mogu shvatiti, zato ne neposredan govor: "Blago vama kad vas- zbog mene- pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako i proroke prije vas!" "Zbog mene"-učenici će biti posramljeni, no sav će teret pasti na Isusa. Na njega sve pada, jer zbog njega su oni progonjeni. On nosi tu "krivnju".

Sramoćenje, smrtni progoni i ogovaranja pečate blaženstvo učenika u zajedništvu s Isusom. Niti ne može biti drukčije - na tim blagim tuđincima svijet će iskaliti svoju srdžbu, riječima, silom i klevetom.

Previše je bučan i opasan glas tih blagih i tih siromaha; previše je strpljivo i tiho njihovo trpljenje; prejasno svjedoči ta grupa oko Isusa svojim siromaštvom i trpljenjem o nepravdi u svijetu. To je smrtonosno. Dok Isus govori: "Blažen", svijet viče: "Nosi se! Odatle!" Da, odatle! No, kuda? U nebesko kraljevstvo!

Budite radosni i utješeni, u nebu će vam sve biti nagrađeno. Tamo su siromasi na gozbi. Sam Bog otire suze tuđine i hrani gladne. Izranjena i izmučena tijela preobražena su i umjesto pokorničke odjeće nose bijelu odoru vječne pravednosti. Iz te vječne radosti već sada, ovdje, prodire poziv zajednici pod križem, Isusov poziv: "Blaženi".

Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!

Učenici oskudijevaju u svemu. Oni su pravi ,,siromasi" (Lk 6,20) – nikakva sigurnost, nikakvo imanje, nijedna zemlja koja bi bila njihova domovina,nijedna zajednica na ovoj zemlji kojoj bi posve pripadali; također neposjedovanje nikakve vlastite duhovne snage, iskustva, spoznaje na koju bi se mogli pozvati i kojom bi se mogli tješiti. Poradi Isusa oni su sve ostavili.

Kada su pošli za njim izgubili su i same sebe i time sve, što ih je još moglo učiniti bogatima. Sada su postali siromašni, neiskusni, naivni, da se ni u koga i ni ušto ne bi mogli pouzdati, nego samo u onoga tko ih je pozvao. Isus poznaje i one druge, koji su zastupnici i propovjednici narodne religije, te moćnike i uglednike koji čvrsto drže svoje pozicije, ukorijenjeni u narodnost, duh vremena i narodnu pobožnost. No ne njima, nego samo svojim učenicima on kaže: ,,Blaženi - jer je vaše kraljevstvo nebesko." Samo njima, koji žive u potpunom odricanju i oskudijevanju, dolazi kraljevstvo Božje. Usred svoga siromaštva oni su nasljednici nebeskog kraljevstva. Njihovo je blago tj. blaženstvo skriveno, u križu je. Kraljevstvo nebesko obećano im je u vidljivoj slavi i već darovano u savršenom siromaštvu križa.

Ovdje se Isusovo proglašavanje blaženoga posve razlikuje od njegove karikature u liku političkosocijalne programatike. I Antikrist proglašava siromahe blaženim, no on to ne čini poradi križa, u komu je sve siromaštvo uključeno i blagoslovljeno, nego da bi uklonio križ putem političko-socijalne ideologije. Time što tu ideologiju naziva kršćanskom, time i postaje neprijatelj Krista.