i prvim pitanjima tjedna koji je u tijeku. Rekao je da je važno shvatiti da siromašni, ožalošćeni i progonjeni, nisu blaženi zato što bi njihovo stanje bilo blaženo, nego zato što oni lakše dolaze do spoznaje da postoji i nešto više od svijeta koji se vidi, te zbog toga postaju veći tražitelji Boga. Poučeni svojim nevoljama oni se lakše povjeravaju drugome.
Stanje blaženstava je Kristov govor o životu djece Božje. Dok god mislimo na način ovoga svijeta, opirat ćemo se u sebi i govoriti ˝to nije moguće˝ ali Isus kaže ˝Bogu je sve moguće˝. Zato moramo vjerovati da nam Gospodin može dati tu milost i želi da zaživimo blaženstva, makar nam to koji puta razum teže prihvaća. No, vjerujmo! Jer vjera je pobjeda što pobijedi svijet (1 Iv 5,4).
Zato treba imati hrabrosti i svom svojom voljom povjerovati blaženstvima, jer tada počinjemo živjeti novom logikom tj. Božjom mudrošću. A kada zaživimo blaženstva (koja ne idu bez vjere) tad započinjemo ići jednim novim putem. I premda će taj put biti skoro nužno jedno novo protivljenje, ustrajat ćemo na njemu jer ne nosimo mi breme svojih blaženstava, nego Onaj koji je rekao da je njegovo breme lako i jaram sladak.
Onoga tko živi blaženstva, ne treba uvjeravati u to kako je to najuzvišeniji zemaljski oblik življenja, jer on zna što to znači. Zna sve izgubiti da bi sve zadobio! Zna umrijeti sebi da bi živio Bogu i drugima! Zna ljubiti da bi usmrtio sve što nije ljubav! Čovjek blaženstava sasvim se podlaže volji Božjoj, kao djeca roditeljima. Možda je najbolja slika kako treba živjeti blaženstva upravo ona koju Isus daje kada govori o djeci: Ako ne budete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko. Blago čovjeku koji usred svih svojih zala, (bolesti, muka, nevolja i progonstava) slavi Boga i blagoslivlja!
Blaženstva pripisujemo svakako kao čestitku svecima, zato blaženstva nerijetko čitamo na njihove blagdane. Ali blaženstva treba pripisivati i svetima tj. onima koji ih žive veća sada u putujućoj Crkvi, a to smo mi!
Nema komentara:
Objavi komentar