Kursiljo Špansko: Pitanja za prvi tjedan po 2. blaženstvu: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! (Mt 5,4)

Nastavlja se velika devetnica, sada po drugom blaženstvu: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti, koja započinje u subotu (22.2.2014.). U razmatranju se poslužite tekstom vlč. Andrije Vrane "UVOD" i njegovim dokumentom: "Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! (Mt 5,4), koje možete pročitati nakon navedenih sedam pitanja za svaki dan:

1) Prepuštam li se više žalosnim ili radosnim raspoloženjima?

Znam li tješiti druge ili samo od drugih očekujem razne utjehe?

2) Kako se razvija moja svijest o vlastitoj grešnosti?

Je li moja žalost po Božju ili po svjetsku? Žalosti li me vlastiti grijeh zato što me stid drugoga i što sam sebe ponižavam i sramotim ili zato što prekidam lijepe odnose s Ocem nebeskim?

3) Koliko sudjelujem u grijehu svijeta tj. u preziranju drugih, napose grešnika, nepravednika, nasilnika?

4) Hvata li me pesimizam zbog neuspjelih pothvata u životu?

5) Kako doživljavam svoje ispovijedi?

Pristupam li sakramentu pomirenja iz običaja, a ne iz stvarnog kajanja?

Je li sakrament pomirenje za mene susret sa Živim Isusom?

Vjerujem li da sam nakon ispovijedi zaista u prijateljstvu s Bogom?

6) Koliko vjerujem u Kristovo obećanje da nakon prave žalosti slijedi utjeha?

Očekujem li stvarno utjehu na drugome svijetu?

Vjerujem li u Duha Svetoga – tješitelja? Imam li iskustvo da je Duh Sveti kadar obrisati svaku suzu s naših očiju i iskorijeniti svaku mrvicu žalosti iz našega srca?

7) Donosi li mi ovo blaženstvo kakvu utjehu?

U konačnici će ožalošćene utješiti sam Bog, jer on ima pravu sućut za ljudske suze, a Isus u Božje ime obećava obilatu utjehu.

U V O D

Važno je shvatiti da siromašni, ožalošćeni i progonjeni, nisu blaženi zato što bi njihovo stanje bilo blaženo, nego zato što oni lakše dolaze do spoznaje da postoji i nešto više od svijeta koji se vidi, te zbog toga postaju veći tražitelji Boga. Poučeni svojim nevoljama oni se lakše povjeravaju drugome.

Stanje blaženstava je Kristov govor o životu djece Božje. Dok god mislimo na način ovoga svijeta, opirat ćemo se u sebi i govoriti ˝to nije moguće˝ ali Isus kaže ˝Bogu je sve moguće˝. Zato moramo vjerovati da nam Gospodin može dati tu milost i želi da zaživimo blaženstva, makar nam to koji puta razum teže prihvaća. No, vjerujmo! Jer vjera je pobjeda što pobijedi svijet (1 Iv 5,4).

Zato treba imati hrabrosti i svom svojom voljom povjerovati blaženstvima, jer tada počinjemo živjeti novom logikom tj. Božjom mudrošću. A kada zaživimo blaženstva (koja ne idu bez vjere) tad započinjemo ići jednim novim putem. I premda će taj put biti skoro nužno jedno novo protivljenje, ustrajat ćemo na njemu jer ne nosimo mi breme svojih blaženstava, nego Onaj koji je rekao da je njegovo breme lako i jaram sladak.

Onoga tko živi blaženstva, ne treba uvjeravati u to kako je to najuzvišeniji zemaljski oblik življenja, jer on zna što to znači. Zna sve izgubiti da bi sve zadobio! Zna umrijeti sebi da bi živio Bogu i drugima! Zna ljubiti da bi usmrtio sve što nije ljubav! Čovjek blaženstava sasvim se podlaže volji Božjoj, kao djeca roditeljima. Možda je najbolja slika kako treba živjeti blaženstva upravo ona koju Isus daje kada govori o djeci: Ako ne budete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko. Blago čovjeku koji usred svih svojih zala, (bolesti, muka, nevolja i progonstava) slavi Boga i blagoslivlja!

Blaženstva pripisujemo svakako kao čestitku svecima, zato blaženstva nerijetko čitamo na njihove blagdane. Ali blaženstva treba pripisivati i svetima tj. onima koji ih žive veća sada u putujućoj Crkvi, a to smo mi!

Andrija Vrane

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! (Mt 5,4)

Tužan je i žalostan onaj čovjek koji nema nikoga kome bi bol svoju izrekao ili kome bi radost svoju darovao. Tužan je i onaj tko nema nade i tko ne vjeruje u 'nemoguće'. Ali vjera nas izdiže iznad žalosti i nalazi u svemu Boga. Stoga, zašto ne reći poput oca opsjednutog dječaka: Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri. (Mk 9,23)

Tolika je žalost prisutna u ljudskome srcu gdje su međusobni odnosi razoreni! Razoreni su tako da razaraju i samu osobu, a ne samo zajedništvo među ljudima! Hoćemo li na temelju toga prebacivati krivnju na drugoga? Možemo i to, međutim, neće nas to izliječiti, nego će stvoriti još dublji razdor, a to se onda zove neprijateljstvo - pa čak i mržnja. Zato nas Evanđelje poziva da se radije u takvim situacijama suočimo sa svojom žalošću. To je istina! Jer biti pogođen od nekoga znači biti ožalošćen. Znamo da je i Gospodin bio žalostan i nije bježao od toga, nego je čekao pogodan trenutak da to ispravi i opet uspostavi zdravi ljudski odnos. Najbolji nam je primjer za to događaj s Petrom. Kada ga je zatajio, tim činom je ražalostio Isusa do srži! No čim je Isus uskrsnuo čekao je pogodan trenutak da s Petrom porazgovara o tome. I nije mu rekao 'klekni tu i pokaj se za svoje grijehe što si me povrijedio', nego ga je upitao ´Petre, ljubiš li me?'. Također Isus nije očekivao od Petra da ga više nikada ne smije povrijediti. Dakle, Isus nam je primjer da mi moramo dobro poznavati tko je čovjek, tj. da je ranjen i da ranjava. Zato u narušenim ljudskim odnosima bolji je izbor žalovati nego okretati leđa drugome. Biti žalostan i kao takav ići pred Isusa.

Kada žalujemo u istinskom smislu, tada znači da dopuštamo da naši 'gubitci' stave u pitanje naš osjećaj vlastite sigurnosti i da konkretno shvatimo našu istinu a ta je: mi smo lomljiva bića! A to je onda pravi pokazatelj da nismo dostatni sami sebi, treba nam Bog. Zato trebamo dopustiti boli da se pokaže, kad je već tu - ne treba je kriti. I to će nas otvoriti za sav svijet a ne samo za uski krug u kojemu se nalazimo.

Duboko u našoj žalosti se krije blagoslov. Blagoslovljeni postaju ne oni koji tješe nego ožalošćeni. Tek onaj tko je iskusio žalost (ožalošćenje) znat će i tješiti drugoga. Kako to i Sveti Pavao potvrđuje: On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog (2 Kor 1,4). Dakle, svoju bol treba pretvoriti u žalost koja vapi za Bogom, a onda će nam On dati utjehu kada mu predamo našu žalost. Ako ne budemo činili tako, mogli bismo ostati u svojoj boli kao što je i sav svijet u svojoj bezutješnoj boli, upravo zato što ne traži Boga za svoga tješitelja. Svijet ne upoznaje ovo blaženstvo zato što bježi od žalosti čovjeka i od svoje vlastite. Ne znaju da žalost darovana Bogu rađa spasonosnim plodovima promjene i obraćenja a time boljeg i sretnijeg života u Kristu. Jer žalost po Božju rađa neopozivo spasonosnim obraćenjem, a žalost svjetovna rađa smrću (2 Kor 7,10).

Doista treba shvatiti da se ispod svih naših suza, boli i žalosti krije dar, jer usred naših jadikovki možemo započeti prve korake novoga života. Radi se o tome da si moramo postaviti pitanje: da li nas ti gubitci odvode u bezvoljnost ili u zahvalnost? Srdžba, bijes, ravnodušje često se nameće kao prva mogućnost i zato mnogi upravo to i odabiru. Svjetovno je i lakše prepustiti se razočaranosti i povlačenja u same sebe, ali to nas ne posvećuje. Nerijetko je taj svjetovni izbor jedna skrivena srdžba u nama, a ona je vrlo negativna i razorna sila. Ali nije joj lako izbjeći. Čim se pojave gubitci tada se javlja i srdžba kao reakcija na sve to. A ona se može manifestirati u tlačenju drugoga, ili u bježanju od drugoga. Ni jedno ni drugo nije postupanje po Božjoj istini. Čovjek mora shvatiti da ne može sam nositi svoj križ, ali također mora shvati da svako bježanje od križa proizvodi veće otuđenje, kako od drugih tako i od sebe samoga a na kraju bi se to moglo pretvoriti u sve veću otuđenost od Boga.

Na početku mise molimo vapaj: Gospodine smiluj se! A to uključuje da smo voljno i svjesno priznali kako smo krivi za svoje gubitke i podijeljene ljudske odnose. Zašto? Možda zato što nas je istina udarila u srce i ne želimo se suočiti s njom, pa radije okrivljujemo druge. Bez kajanja nema života duha. S kajanjem smo spremni preuzeti odgovornost za svoju bol i to čak i za bol koju nismo sami skrivili. Kada krivicu prebacujemo samo na druge, upravo to potvrđuje da u toj krivici i sami imamo udjela. Vapaj prema Boga, za njegovim milosrđem, to je lijek. N u kojem slučaju se ne smijemo pomoriti da smo ušli u jedno kobno stanje u kojem ne želimo više imati s drugim posla – a napose ne s onim tko nam je nanio bol. To nije Isusov način postupanja, to je nešto što ne dolikuje kršćanstvu. Jer naša slomljenost nije neka fatalna (sudbinska) okolnost iz koje se ne može izaći. Treba shvatiti da i vlastito ljudsko srce ima mogućnost reći NE ljubavi. A to je onda duhovna smrt. Dok god se jadamo na druge i na loša vremena, do tada ostajemo u utučenosti. Samo ako prihvatimo da smo suodgovorni za ranjavanje, možemo utučenost nadići i odlučiti se za život praštanja, mira i ljubavi.

u svim kušnjama i protivštinama, bilo da dolaze od drugoga čovjeka bilo od vlastita srca. Ako uzmemo svoj križ patnje i pođemo za Kristom, tada nećemo ostati u bari pesimizma, tuge i svjetovne žalosti. Nego ulazimo u prostore gdje žalosti više neće biti.

Tuga je transcendentalna kategorija i ona beskrajno nadmašuje bol! Jača je od boli. A utjehu čovjek postiže kada mu je krivnja okajana, kada mu se tuđom ljubavlju i dobrotom oprašta grijeh, i pogreške tj. kada drugi preuzme na sebe njegov grijeh. Utjeha, kao i tuga, dolazi čovjeku od drugoga. Ona je uvijek čudo! Ona prevladava tugu tako što uspostavlja razrušeni odnos s drugim. Čovjeku je tako omogućena ljubav po darovanoj ljubavi drugog (drugih). Zato možemo reći: blago tebi kada možeš osjetiti da u svom gubitku nisi sam, kada taj gubitak možeš nekome i povjeriti! Međutim, i oni koji su kao 'nokat i meso' bliski katkada ne mogu jedan drugome dati utjehu, a to je pokazatelj da je u konačnici sam Bog naša utjeha. Samo Bog može u potpunosti utješiti. Zato, ako nas i svi napuste i nema nikoga kome bi izrekli svoju bol, nije istina da ćemo i ostati bezutješni. Tu je Bog koji je nada i izvor svake utjehe. Dajmo mu mjesta i prije no što poželimo prijatelju iznijeti sebe i svoje stanje. Tada ćemo iskusiti Isusove riječi Blago ožalošćenima oni će se utješiti. Skrušene suze razaraju zemaljske misli i pripremaju srce da primi obilje Božanske utjehe. Napose je to vidljivo i iskustveno u sakramentu svete Ispovijedi. Dajmo svoju bol Gospodinu! I otrt će Gospodin svaku suzu s njihovih očiju i … radosti njihove nitko im neće moći uzeti.

Dakle, Božanska utjeha je odgovor na problem tuge i žalosti. A utjeha nam redovito dolazi preko drugoga i nalazimo je u drugome. Okajati grijeh i imati izbrisanu krivnju znači biti utješen. Utjeha je uvijek nezasluženi dar, ona je uvijek čudesno Božje djelovanje. Utjeha nadomješćuje tugu kada se ponovno uspostavi dobar odnos koji je bio nepotrebno raskinut. Utjeha nam onoliko dolazi preko drugoga koliko je taj otvoren da njega Bog tješi, a isto toliko i mi možemo tješiti druge koliko smo otvoreni da nas same tješi Bog. Božja utjeha pripada žalosnima, tužnima, općenito ljudima bez čvrsta uporišta na ovom svijetu. Ima doista stanja u našem životu kada se osjećamo bezutješnima, kada nas svi napuste, sav uspjeh umine, srce opustoši; znaj tada da Gospodin želi doći sa svojom Božanskom utjehom da ispuni tvoje (ljudsko) srce te ono iskusi plod ovoga blaženstva, koje kaže Blago ožalošćenima, oni će se utješiti. Ili ono što Božja riječ kaže u knjizi Otkrivenja: I otrt će Gospodin svaku suzu s njihovih očiju… i radosti njihove nitko im neće moći uzeti. Doista, trebamo tražiti utjehu od Boga! Kako nas to uči i himan Duhu Svetom: Tješitelju tako blag, ti nebeski goste drag…

Oni koji plaču nad svojim grijesima, koji se iskreno kaju, kojima srce plače (makar se to katkada i ne vidi očima tijela), imaju privilegirani poziv da dođu k stolu Gospodnje utjehe. 'Najblistavije je lice okupano u suzama pokajnicama!' (Papa Pavao VI). Kroz takve suze se rađa novi čovjek obnovljen Duhom Božjim.

I Isus je bio također žalostan: plakao je nad Jeruzalemom, plakao je nad mrtvim prijateljem Lazarom, žalostan je bio zbog tvrdoće ljudskih, farizejskih srdaca, žalostan je bio osobito na Maslinskom Brdu, kada je rekao Duša mi je nasmrt žalosna! Tako i mi, trebamo se suočiti sa žalošću i sa strahovima, jer žalost je Bog pripustio na nas kako bismo shvatili da je ona jedno dubinsko istraživanje kroz koje možemo susresti Oca i njegovu utjehu. Kroz našu žalost trebamo se sjediniti s Isusom u njegovim žalostima. Sjediniti se s Isusom u Getsemaniju i ponijeti k njem svoje žalosti i teška stanja, te kleknuti do njegovih nogu dok moli Oca za nas da se vrši njegova volja. Dakle, budimo zahvalni Bogu na žalostima, jer bez njih ne znamo što je njegova utjeha!

Zaključak

1. Ovo je najtvrđi i najkrvaviji paradoks blaženstva. Kako može biti radost tuge, blaženstvo žalosti, sreća nesreće?

Vrijednost žalosti

- Žalost vrijedi sama po sebi. Ima stvari koje samo žalost može dosegnuti. Bit ćeš velik samo ako ti se srce slomilo, skršilo, skrušilo. A to se ne događa bez velike žalosti. U tom pogledu žalost je izvor mnogih i velikih otkrića života, velikih vrijednosti, prijateljstva, vjere, ljubavi. Što dublja bol, to bliži Bog

Žalost - radost. Stara je riječ: Iza kiše sunce grije, iza sunca kiša lije. Stoga: koji se smiju, plakat će, a koji plaću smijat će se. Čovjek je uvijek pred dva izbora: ili da počne s užitkom i slašću, a završi s bolom, ili da počne s bolom i naporom, a završi s radošću i slašću.

Žalost zbog grijeha svijeta. Kakav je samo svijet! Tko ga ne požali?

Isus žali, ali ne prezire. Njemu je žao naroda, Jeruzalema, Lazara …

Žalost zbog vlastiti grijeha.

2. Iz Pavlove duhovne autobiografije.

Pogledajmo malo Pavlov duhovni rast! Ova mi je spoznaja jedna od najznačajnijih u mome životu:

Oko godine 48. Pavao piše Galaćanima(1,1):

„Pavao, apostol, ne od ljudi…“

Oko godine 55. piše Korinćanima (1 Kor 15,9):

„Ja sam uistinu najmanji među apostolima“

Oko godine 63. piše Efežanima (3,8):

„Meni najmanjemu od najmanjega među svima svetima (krštenicima) dana je ova milost“.

Oko god 67. piše svom prijatelju Timoteju: 'Sigurna je riječ i zaslužuje punu vjeru: Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike, od njih sam prvi ja' (1 Tim 1,15).

Eto kako se Pavao razvijao i napredovao, ulazio u život blaženstava.

Apostol, najmanji od apostola, najmanji od kršćana, prvi među grešnicima.

Potrebno nam je uočiti vlastite stavove prema onima koji su nas u životu povrijedili. Iako se ti ljudi kaju za svoj način postupanja, nerijetko im to ne uzimamo u obzir, pamtimo samo ono da smo povrijeđeni. Ili, ako im i oprostimo, nekad im ne zaboravimo to što su nam nanijeli. A treći način, i najsavršeniji jest: oni se kaju, mi im praštamo i zaboravljamo. Ali, Bog ide još dalje prema nama. On nas smatra svojim časnim i uglednim gostima za svojim stolom. Želi nas ispuniti radošću i utjehom. Dakle, ne samo što nam je oprostio i zaboravio, nego nas hoće još i počastiti.

3. PITANJA I ISPIT SAVJESTI!