1. Nutarnja sloboda u odnosu na vremenita dobra, kad ju imaš
– sve potrebno biva nadodano! Opiši svoja iskustva nadodanosti.
2. Što mi pomaže u procesu oslobođenja od materijalnih
dobara? Kako se osjećaš dok promišljaš o potpunoj slobodi?
3. Što revnost i ustrajnost u toj oskudici, osim
neizvjesnosti, donosi?
4. Siromah duhom uspoređen je s carinikom u molitvi. Da si
na njihovom mjestu, opiši svoju molitvu (poput carinikove ili farizejeve)?
5. Je li te osjećaj tvoje nedostatnosti doveo do iskustva
Božje blizine ili blaženosti? Jesam li svjestan svoje nedostatnosti da sam sebi
pomognem?
6. Kako već ovdje na zemlji mogu osigurati sebi kraljevstvo
nebesko?
7. Koliko sam prožet sviješću i kako to izražavam da sve što
imam, od Boga imam?
Ovu su pitanja za
svaki dan u četvrtom tjednu naše devetnice koji počinje u subotu 15.02.2014.
Za razmatranje se
možete poslužiti tekstom vlč. Andrije Vrane „Sažetak- siromašni duhom“ i
tekstom Marijana Vugdelije „Siromašni duhom“, koji su u nastavku.
SAŽETAK – SIROMASI DUHOM, vlč. Andrija Vrane
Ponovimo: biti ispražnjen od svega, pa
i od sebe samoga, jest ono što privlači Božju puninu i njegova Duha da nas
ispuni. Tek ispražnjen čovjek postaje sposoban primiti Boga, slušati Njegove
poticaje i Njegov glas u sebi. Siromašan čovjek gleda Božjim očima na ljude i
rado se daruje onima koji su i sami siromasi. Siromašan je nezaustavljiv u
ljubavi.
Siromah u duhu sve doživljava drukčije. Zato njega
Krist naziva blaženim. Siromah u duhu je svemoćan: on sve može po drugome, on
sve što ima, ima od drugoga i za druge, pa i svoj život i svoju ljubav! On je
vječno izručen ljubavi drugih i zato je njegov život čudo! On toliko cijeni
slobodu drugih da sam postaje beznačajan, da ni slučajno ne bi slobodu drugih
ograničio. Zato je blažen! On je uvijek radostan, jer se raduje darovima koje
je sve primio od drugih! On je sretan jer vjeruje da mu je svaki susret
nezasluženo darovan. On zna da ni Boga nikada ne bi tražio da ga Bog prethodno
nije našao. I zato je blažen, beskrajno blažen!
Vlč. Andrija Vrane
Siromašni duhom, fra Marijan Vugdelija, dr. sc.
Točnije, „siromasi duhom“,
kojima pripada kraljevstvo nebesko, to su ljudi koji nisu podlegli robovanju
mamoni, oni koji su očuvali unutarnju slobodu u odnosu na vremenita dobra.
Drugim riječima, tu se misli na ljude koji nisu usmjereni na zemaljska blaga,
nego prije svega na kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, Takvima sve potrebno
biva nado dano (Mt 6,19-34). Drukčije rečeno „blaženo je ono siromaštvo koje se
ne da zarobiti ljubavlju prema vremenitim stvarima, niti se želi povećati
bogatstvom ovoga svijeta nego čezne da se obogati nebeskim dobrima“. Prema tom
shvaćanju, dakle, niti je bogatstvo po sebi prokletstvo niti siromaštvo po sebi
blagoslov, sve ovisi o čovjekovu srcu. Upravo to želi naglasiti i starozavjetni
mudrac kad veli: „Dobro je bogatstvo ako je bez grijeha, a zlo je siromaštvo,
kažu bezbožnici. Srce mijenja lik čovjeku, bilo na dobro, bilo na zlo.“ (Sir
13,24-25). Kako se vidi, u tom Matejevu tumačenju prvog blaženstva
distanciranje naspram prvotnom „socijalnom“ značenju jasno izranja na vidjelo:
„siromaštvo duhom“ ne znači nužno stvarno materijalno siromaštvo. Tu je riječ u
prvom redu o unutarnjem držanju prema bogatstvu: kršćani ne smiju svoje
pouzdanje staviti u vremenita bogatstva. To onda znači da mogu biti blaženi i
bogataši.
I konačno „duh“ iz prvog
blaženstva može se shvatiti općenito u vezi s nutarniirn životom. U tom slučaju
„siromasi duhom“ su oni koji u Svojoj nutrini, u svome duhu uviđaju i
razotkrivaju svoju nedostatnost, nesposobnost da sami sebi pomognu, da sami
sebe spase. Prožeti i nošeni tim osjećajem, oni stoje pred Bogom kao duhovni
prosjaci. Tim svojim stavom postaju bliski djeci, malenima, kojima pripada
kraljevstvo Božje (usp. Lk 18,16 sl; Mt 19,13.24). Kao primjer takvog duhovnog
raspoloženja može se uzeti Lukin carinik (Lk 18,9-14). Za tog čovjeka, koji svo
svoje pouzdanje stavlja u Božje milosrđe („Bože,milostiv budi meni grešniku!“)
Isus reče da „je sišao opravdan kući svojoj“ (r. 14). Potpuna protivnost od
toga duhovnog stava je oholi i samodostatni farizej koji se pouzdava u sebe
držeći da je pravedan, i na taj način ostaje zatvoren daru kraljevstva Božjega.
Dakle, blaženima se
proglašavaju oni, koji - bez obzira u kojem i kakvom socijalnom stanju se
nalaze - sve od Boga očekuju, osjećaju se potpuno upućeni na Božje milosrđe.
Takvi osjećaju i znaju da sami po sebi ništa nemaju, nego sve što imaju i sve
što trebaju dobivaju od Boga. Socijalni vid ne igra tu presudnu ulogu. Na taj
način Matejeva formulacija prvog blaženstva ističe da je čovjek, antropološki
gledano, siromašno biće, potrebnik. Govor na gori se tu potpuno slaže sa
židovskom duhovnošću siromaha. Priznati i prihvatiti to stvarno stanje ljudskog
bića znak je kreposti i istinitosti. Takvi su otvoreni za prihvaćanje spasenja:
njihovo je kraljevstvo nebesko. Na osnovi tog shvaćanja i tumačenja, prvo
blaženstvo Govora na gori moglo bi se ovako prereći: „Blago onima koji su
siromašni pred Bogom, njima pripada kraljevstvo nebesko.“
fra Marijan
Vugdelija, dr. sc.
Nema komentara:
Objavi komentar