Pitanja za drugi tjedan po trećem blaženstvu: Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!

Pred nama je drugi tjedan trećeg blaženstva „Blago krotkima - oni će baštiniti zemlju“, koji počinje u subotu, 29.03.2014. godine, a pitanja za razmatranje su:

1.  Jesam li flegmatičan u odnosu na kraljevstvo Božje? Marim li za njega već ovdje, širim ga, promičem?

2.  Nadvladava li više puta srditost, tako da drugi u meni vide više podljudsku nego ljudsku vrstu? U kojoj mjeri ja druge ljutim, živciram, ponižavam, omogućujem im da se pokažu osjetljivima?

3.  Srdžba ima svoje razloge? Što činim s njima? Čuvam li ih, pamtim li ih, ne želim li ih se odreći?

4.   Očekujem li sućut, pričam li o sebi kao žrtvi, upadam li u situaciju da činim isto što su meni drugi činili?

5.   Sv. Pavao veli: »Srdite se, ali nemojte griješiti!» (Ef4,26). Ostaje li moja srdžba pred pragom grijeha, ili redovito nešto opsujem, zlo pomislim, pogrđujem, zazivam vraga, umjesto Boga? Događa li se da mi sunce zađe nad srdžbom? Što poduzimam da to ne bude tako?

6.  Mogu li Bogu prepustiti sud, sudbinu svoju, pa biti opušten jer sam pustio? Kako izgleda moja opuštenost? Jeli onda znak mira i posjedovanje obećane zemlje?

7.   Opiši područja, životne faze, u kojima si vježbao krotkost – radiš li još i dalje na tome?

Za razmatranje uz pitanja možete se poslužiti  tekstom vlč. Andrije Vrane: „Blago krotkima - oni će baštiniti zemlju! (II dio – drugi tjedan).“, te tekstom vlč. Andrije Vrane na temu: "Ophođenje sa srdžbom i oprostom".

Svjedočenja se dostavljaju na e-mail: kursiljo.hrvatska@gmail.com

Blago krotkima – oni će baštiniti zemlju! (II dio - drugi tjedan) – Vlč. Andrija Vrane

Golubica i janje su simboli blagosti i krotkosti. Prva nam je asocijacija sada Jaganjac Božji – uzor svake krotkosti. Krotka osoba ima prekrasna svojstva jer dâ se ukrotiti. Prije svega od Boga tj. podrediti se njegovoj volji, ali također i od čovjeka, te na žalost krotki najviše stradavaju, jer im drugi lako zakidaju slobodu, znajući da su oni janjci koji se ne znaju agresivno odupirati. Kada ih netko udari po jednom obrazu, pruže mu i drugi. Tako su ukrotili i Isusa, obukli mu luđačku haljinu, ponizili ga do kraja i razapeli. Promotriti ćemo neka ljudska stanja koja u određenoj mjeri priječe život ovoga blaženstva. Flegmatičnost! Takav se čovjek ne može uvrijediti (ovdje nije riječ o karakteru nego o strasti flegmatičnosti). Na neki je način hladnokrvan na sve oko njega i u njemu.

Nezainteresiran, neosjetljiv na tolike muke drugih ljudi. Izbjegava svaku žrtvu.

Preosjetljivost! Taj se čovjek vrlo lako da povrijediti i posljedica je takvoga da se rado zatvara u sebe kako bi ga ljudi što manje vrijeđali. Za takve se osobe kaže da je mimoza, jer ta biljka uvlači listove čim je nešto dotakne. Ogorčenost! Ogorčena osoba postaje se onda kada se uspne na vrhunac preosjetljivosti, zapravo kada se posve zatvorila pred drugima, o ostala u vlastitim afektivnim stanjima i mislima. Srditost! Njoj su sinonimi ili u najmanju ruku bliski srodnici: gnjev, bijes, ljutnja. To je osjetljivost i ogorčenost, ali koja sada prelazi na djelo.

Čovjek udara šakom od stol, ako već ne može po licu drugoga. Takav zatvara vrata za sobom lupanjem i sl. Takvim strastima i njim sličnima može upravljati krepost blagosti (krotkosti).

Malo niže donosim i opširniji uvid kako se ophoditi sa srdžbom. Stoga krivo mislimo da je krotka osoba netko tko je miran pod svaku cijenu, ‘dobričina’ zapravo naivčina. Krotkost je jedna snaga koja nužno mora biti povezana s ljubavlju. Sveta srdžba povezana s umjerenošću, osjetljivost povezana s razboritošću.

Pogledajmo neke primjere krotkih i blagih ljudi! Mojsije. Kada je ugledao zlatno tele kojem su se Izraelci klanjali, tada je razbio ploče. Ali, odmah moli za taj isti narod. Knjiga Brojeva veli da je Mojsije bio veoma skroman, krotak i blag čovjek. Zapravo najskromniji čovjek na zemlji (Br 12,3). Drugi primjer kojeg ćemo razmotriti je Isus Krist. Najbolje bi bilo proučavati Kristovo ponašanje kroz njegov zemaljski život, tako bi se očitovala njegova krotkost u našem životu. U sinagogi farizeji vrebaju hoće li Isus izliječiti čovjeka usahle ruke, jer taj je dan bila subota. ‘A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom, pa reče tom čovjeku: ‘ispruži ruku!’’ (Mk 3,5). I usahlome je ruka odmah ozdravila! Isus je ljutit zbog farizejske tvrdoglavosti pred jasnim činjenicama. Dakle, srdit ali krotak! Događaj izgona trgovaca iz Hrama. Isus ih izgoni bičem vrlo ljutito. Čovjek može biti ljutit zbog sebe ili zbog drugoga. Ako je zbog sebe onda je to redovito slabost, a ako je zbog drugoga uglavnom je to revnost. Ako se drži u samokontroli, tad je krotak. Židovi su ponizili i na neki način oskvrnuli kuću Božju (Hram). Nastupa oštro, ali i krotko. U Getsemaniju Isus se nije ljutio na vojnike koji su ga došli uhititi. Savršeni miran prepušten je ’sudbini’, premda se kod Petra očitovala tipična ljudska reakcija jer je zgrabio mač da udari.

Krotki su isto što i siromašni; ponizni, kako vidimo u Ps 37, 11 koji Isus ovdje izravno navodi. U susretanju s ljudskom braćom i sestrama oni nisu nasilni. Takav je sam Isus koji na ovu krotkost poziva svoje sljedbenike. Pritom mu nitko nije mogao predbaciti da glumi krotkost. To je njegov prilog nenasilnoj revoluciji kojom bi se svijet morao mijenjati na bolje.

Krotki su siromasi koji se prepuštaju volji Božjoj i zato dobrohotno susreću ljude. Dok su grčki mudraci predlagali krotkost kao vladanje dostojno intelektualca, ova je krotkost plod izručenja Bogu. 
Smisao izreke "oni će baštiniti zemlju" vidi se iz Ps 115, 16: Bog je svim ljudima dao zemlju za baštinu da je bratski podijele. U humanom nastanjenju zemlje uspijevaju oni koji ne primjenjuju nasilje u međuljudskim odnosima.

Pavao: Apostol govori o svom vježbanju:»Ja stoga tako trčim, ne kao u nepouzdano; tako dajem udarce, ne kao onaj koji mlati vjetar. Naprotiv, ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao»(1Kor 9,26).

Krotkost je dakle ukroćenje, pripitomljenje, sređivanje naravi. Ćudoređe! Krotkost je vrhunska krepost. Tko nju ima taj je svet!

Oni će baštiniti zemlju

Ovo obećanje može imati trostruko značenje:

1.  Ući u obećanu zemlju - misli se na konkretni predio zemlje, tj. na kanaansko područje. Nije ovdje toliko naglasak na plodnom tlu koliko na ljudskom pouzdanju u Božje vodstvo!

2.   Ući u Mesijino kraljevstvo: Nakon zaposjednuća »obećane zemlje» kod Židova se budila svijest i nada za uzvišenijim stanjem, za Mesijinim kraljevstvom (koje su oni opet shvatili u zemaljskim kategorijama). Ali to se kraljevstvo osvaja pod jednim uvjetom: treba ukrotiti svoje strasti, divljinu.

3.  Ući u Božji život: to je vrhunac obećanja. A to se mora već na ovom svijetu postizati. To znači dvoje:

-    Posjedovati Mir. Tko je s Bogom u miru, može biti sa svakim u miru. Uzalud je tražiti sebi mir u «dalekoj zemlji» (Lk15,13), gdje je tražio izgubljeni sin, ako ga ne postignemo u «obećanoj zemlji», tj. u odnosu s Bogom.

-   Posjedovati Snagu: krotkost je vlastita majstorija nad svojim instinktima, strastima i strujama. Krotak čovjek kontrolira sebe u svakom području svog života. Disciplinira svoje porive i nagone, ukroćuje svoje neuredne ambicije i tendencije. A to je snaga, a ne slabost!

Mogli bismo ovako zaključiti:

Krotak je onaj čovjek koji dopušta da ga Bog provjerava i kontrolira; koji se savršeno pouzdaje u Božju snagu i želi od njega mir; koji upotrebljava sredstva da regulira svoje prirodne potoke i pritoke u rijeku koja vodi u život, tj. u «obećanu zemlju» koja je kod Boga!

Krotak: reagira u pravo vrijeme, na pravom mjestu, pred pravom osobom, u pravoj mjeri. “Krotki” su krotki po vlastitoj volji (dakle ne jednostavno bojažljivi). Oni “će baštiniti zemlju”, koja se može održati i razvijati samo pod njihovom rukom.

Ophođenje sa srdžbom i oprostom – Vlč. Andrija Vrane

Kad sam u petom poglavlju evanđelja po Mateju čitao da je Isus rekao: ''Čuli ste da je rečeno 'ne ubij', a ja vam kažem: 'Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu…''', učinilo mi se to prestrogim. Kako to da se već zbog srdžbe dolazi na sud? Pa i ono kad kaže: 'Ako prinosiš dar, i pred žrtvenikom se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar, idi i najprije se izmiri s bratom i potom prinesi dar.' Zašto? Tumačenje prof. Ante Vučkovića učinilo mi se prihvatljivim pa ću ga ovdje pokušati sažeti.

Isus očito zna da ubojstvu obično davno prije prethodi srdžba. Obično sve počinje srdžbom.

No, budući da se srdžbu još dade kontrolirati, a ubojstvo ne, stalo mu je da taj izvor spriječi.

Veliki dio nas odrastao je s puno ubojitih riječi. A riječi pune srdžbe pune su i otrova.

Odrastamo s hrpom ubojitih riječi: 'ništa ne znaš, ništa ne vrijediš, sve si uprskala, zašto sam te rodila, što sam Bogu zgriješila, kako ništa ne naučiš, zašto su drugi bolji…' I pomalo se naviknemo da nam je duša otrovana i tako živimo: kao da je to normalno?!

Što mi činimo s tim riječima? Budući da su oštre, urežu nam se u srce i mi ih čuvamo i pamtimo. Da, i nakon četrdeset godina pamtimo tko nam je nešto otrovno rekao, i još uvijek to boli. Nakon toga kao da ih ne želimo zaboraviti, mi ih se prisjećamo i vraćamo se na njih.

Dogodi se da i protiv nas samih čuvamo povrede, kao da je to najveće blago… Onda se bojimo odreći se povreda. Ne želimo ih izbaciti iz sebe. Zašto čuvamo otrov ?

Zašto čovjek čuva otrov? Zato što misli: ako se odreknem otrova, onda više sam neću imati čime trovati druge, neću se moći osvetiti. Jer kod nanesenog zla, Zli nam nudi 'rješenje': vrati zlo onamo odakle je došlo, tj. osveti se. I otkrijemo da smo već zatrovani!. Pa pokušamo to zaboraviti, ali taj zaborav ne uspijeva, on često probije tamo gdje je netko najmanje kriv.

Sljedeći korak je da se zaljubim u samog sebe kao žrtvu. Naime, želim probuditi sućut prema sebi i od drugih očekujem sućut. Počnem pričati o sebi kao žrtvi. Moljakam da mi kažu da sam nevina žrtva, očekujući da me drugi prihvate kao žrtvu! I ne primjećujem koliko postajem jadan, jer se ne mogu ni na što drugo osloniti nego na to što mi je drugi učinio.

Onda pak počinjemo sebe mjeriti s drugima: Ulazimo u suparništvo: tko je veća žrtva.

Misleći da je onaj tko je veća žrtva, taj je ispravniji, taj ima pravo što tako čini. Nakon toga postajem potpuno slijep za ono što činim, pa se otkrije kako istu stvar činim drugima, drugima govorim iste one otrovne riječi koje su meni nekad govorili. Sudim sve oko sebe, okrivljujem druge. I krug je zatvoren. 

Na početku su mi nevinom upućene otrovne riječi, a sada to isto ja činim.

Zato Isus kaže: 'Ako prinosiš dar, ostavi dar i pomiri se.' Zašto ne kaže: 'Dođi k meni, ja ću te utješiti'? Jer mu je stalo do tebe, jer zna da je ranjeno srce zatvoreno srce, a takvo ne može primiti Boga. Zna naime da takav, nevino ranjen, samo kruži oko oltara, i ne može se dogoditi ništa! Jer Bog hoće u srce, a svako ranjeno srce zatvara se i stvara debele zidove iz straha da ne bi opet bilo ranjeno. Opravdava se, stvara zid opravdavanja i isprika, traži zid sućuti.

Zato Bog veli na početku: ostavi sve, izmiri se sa bratom, čak i ako te ponovo rani. ( I do sedam puta) Zašto? Jer On dodiruje nešto što mi ne vidimo. Jer u trenutku kad odlučimo da nećemo oprostiti, zato što je netko prešao sve mjere, u tom trenutku tvoje srce počinje biti tvrdo, kameno, začahureno, u njemu je ostao samo otrov, - a Bogu je stalo do tvog čistog srca.

Zato ako te netko rani, oprosti.

Proboj do srca je OPROST! To je teško, osobito tamo gdje nismo krivi, a gdje se on ponavlja.

Ali treba uočiti da me otrov truje ako ne oprostim. Počinjem misliti negativno; Bog me odbacio, jer je poslao zlo na mene, ja ne vrijedim jer su me ranili, mene stiže svako zlo i taj negativni film se stalno vrti, ne dopuštajući mi da se radujem.

Valja dakle iščupati zlo s korijenom! Kako? Isusovom pomoću! On daje snagu Duha kojim ćemo moći oprostiti. Oprostiti treba, dakle, zato da budemo slobodni. Za pomirenje pak traži se da drugi, koji mi je nanio nepravdu, mene zamoli za oprost, da nadoknadi štetu i dade jamstvo da to više neće činiti. Tako nastaje mir!