1) Jesam li kad doživio žalost zbog odjeljenosti od Isusa? I
Isusov upit: Ljubiš li me? (jer Isus ni tada nije pustio da Petar dugo tuguje)
2) Optužujem li Boga za nevolje svijeta? Često naša ukočenost u
Crkvi pokazuje baš na to – ako premalo poduzimamo da se te uklone.
3) Koliko sam u situacijama koje su mi se prekrižile (a to je križ)
prepoznao i doživio da vode prema novom životu, novom početku?
4) Dolazim li do iskustva da su naše boli dio Isusovih boli, da je
On s nama?
Ovu su pitanja za
razmatranje u trećem tjednu (započinje 8.3.2014.) velike devetnice po drugom
blaženstvu: Blago ožalošćenima - oni će se utješiti!
Vlč. Andrija poručuje: "Nastupila je Korizma, vrijeme povlašteno, vrijeme kad je blaženstvo baš aktualno. Ako obrišemo pokoju suzu - Blago nama!"
Kao uvod u razmatranje
pročitajte tekst fra Anđelka Domazeta: "Blago ožalošćenima“ i tekst vlč.
Andrije Vrane: „Blago ožalošćenima - oni će se utješiti!“
BLAGO
OŽALOŠĆENIMA
( prema Anđelko Domazet: Služba Božja 50
str.104)
…Jedno od osam Isusovih blaženstava
glasi: “Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!” (Mt 5, 4) Najdragocjeniji
oblik radosti jest utjeha. Uskrsna radost je utjeha. Ponajprije, svima onima
koji su prošli ili prolaze kroz trpljenje, sve do osjećaja Božje napuštenosti.
Isus je utješen. Sve ono što je proživio i kroz što je morao proći (tjeskoba,
napuštenost, izdaja, muka i smrt) sada je preobraženo. Isus je utjeha
ožalošćenih. Radost uskrslog slavlja utjeha je svima onima koji ne zatvaraju
oči pred stvarnošću. Uskrsli je Isus radost utjehe svima onima koje dotiče tuga
svijeta i razorna snaga zla. On je radost utjehe svima onima koji tuguju zbog
gubitka njima dragih ljudi, zbog uništenih odnosa ili zbog neostvarenih
životnih mogućnosti. Bog ima za sve ožalošćene odgovor svoje utjehe. Biblijska
vjera u uskrsnuće ne usmjerava naš pogled samo prema vječnosti i ‘duševnom
spasenju’ nego i prema tjelesnom životu u ovom konkretnom svijetu.
Obećanje da će ožalošćeni biti utješeni, upućeno je vjernicima u naše vrijeme. Pozvani
smo na uskrsnuće za živu nadu. Moći povjerovati u takvu utjehu način je
na koji se zbiva uskrisavanje prije smrti. To onda vjernika obvezuje
ponajprije na ljubav prema svemu stvorenju, a onda dakako i na borbu protiv
smrti koja ugrožava svijet i čovjeka na bezbroj načina. U tom smislu postoji
smrt ne samo na koncu nego i usred života. Otuđenost i izopačeni odnosi
među ljudima, deficit smisla, nepravda i ideološka laž; ‘volja za moć’ i
egoizam; bijeg u opijate i konzumizam – sve su to različiti oblici smrti
ljudskog života usred života. Uskrsna poruka kaže da oni koji su
zlorabili svoju moć nad ljudima, nemaju zadnju riječ; da patnja i poteškoće
ne moraju biti besmislene, nego ako su u ljubavi i vjeri prihvaćene mogu
postati blagoslov. Zbog toga uskrsna radost jest utjeha koja oživljuje i
otvara put, oslobađa snage i budi nadu. Vaclav Havel jednom reče: “Nada nije
uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego sigurnost da nešto ima smisla, bez
obzira na to kako će završiti.” To je uvjerenje da će se jednog dana pokazati
kako sve što živimo, sreća i nesreća, pobjeda i poraz, ima smisao. Usprkos
ludosti ratova, genocida, destrukcije, ljudska egzistencija nije osuđena na
apsurd. Riječ je o konačnoj i nezamislivoj pobjedi smisla…
BLAGO OŽALOŠĆENIMA:
ONI ĆE SE UTJEŠITI!, vlč. Andrija Vrane
Blago ožalošćenima? Onima
koji plaču, pate, tuguju!? Zar nije puno bolje onima koji se smiju i
zabavljaju? Na što misli Isus kad izgovara ovo blaženstvo?
Nisu sve tuge iste!
Nije svaka tuga jednaka!
Niti je svaka tuga „po volji Božjoj“! Podsjetimo se još jednom na dvije zgode
iz sv. Pisma.
Sigurno svi znate za zgodu
kad je Isusu pristupio jedan bogati mladić i upitao ga što sve mora učiniti da
postane njegov učenik i zadobije život vječni (Mt 19, 16-22). Kad mu je Isus
rekao neka razdijeli siromasima sve što ima, mladić se okrenuo i žalostan
otišao. Želja mu je ostala neispunjena. Tugovao je, ali samo zato jer nije imao
snage odbaciti čari bogatstva, osjetio je da je postao ovisnikom.
Drugi je primjer kad sveti
Petar gorko plače zato što je zanijekao, zatajio Isusa.(Lk 22, 62). Petar jeca
jer je izgubio nešto puno više od blaga i bogatstva. On osjeća da je „izgubio“
Isusa, iznevjerivši ga...
Za prvu, mladićevu žalost
možemo reći da je „žalost svijeta“, kao kad se žalostimo zbog neuspjeha, neke
nemoći ili nekog gubitka.
Druga, Petrova žalost je
„po Božjoj volji“, odnosno to je istinska tuga zbog odvojenosti od Isusa!
Stoga, svaki bi se čovjek tijekom života trebao pitati – tuguje li samo zato
što mora ostaviti i izgubiti primamljivosti ovoga svijeta ili tuguje onda kad
osjeća da je izgubio Isusa!
Iz tuge se radost
rađa!
U žalosti, stradanjima,
smrtnim slučajevima, bolestima, samoći i svim drugim sličnim nevoljama, ljudske
oči teško mogu vidjeti neko „blago“, već puno prije prokletstvo. Pred nevoljama
i žalostima drugih često okreću glavu ili zatvaraju oči. Ne žele to ni vidjeti,
prave se da tuga ne postoji... Kada ih same zadesi zlo, tada okrivljuju „cijeli
svijet“, optužujući čak i Boga.
I, otkud nam onda Isus
govori da je „blago ožalošćenima“? Što je to lijepo u suzama i patnji?
Pravi se odgovor krije u –
križu! Jer tko ne razumije Isusov križ, taj neće razumjeti ni žalost. Isus nam
svojim križem poručuje da ni mi ne možemo izbjegavati križ, odnosno patnje,
žalosti, trpljenja... Dosta je da oko sebe vidimo glad, ratove, bolesti,
nedužne mrtve i već moramo – ako smo ljudi – biti dirnuti, žalosni... A, ni
sami u svojim životima nećemo izbjeći boli i patnje... No, Isus nam istodobno
križem poručuje da nakon križa dolazi uskrsnuće, „ nakon kiše dolazi sunce“,
nakon plača smijeh, nakon tuge vječna radost. Križ je, zapravo, put do
uskrsnuća. Iz tuge se radost rađa!
U tuzi i žalosti dobivamo
priliku da otvorimo oči i ugledamo stvari koje nismo u stanju vidjeti dok
su nam oči stisnute od površnosti. No, dogodit će se to tek kad u boli i
patnjama koje nas okružuju prepoznamo Isusovu bol i patnje zbog naših
grijeha. Kad naše boli i patnje doživimo kao dio Isusovih boli, kad i u
trenucima trpljenja ostanemo s njime, kad ga pozovemo da bude s nama... – tad
će i naša bol i suze postajati „blago“!
Tad ćemo, kao pravi Božji
učenici i prijatelji, dobiti najveći dar – da i u boli i žalosti nikad ne
budemo do kraja žalosni i slomljeni. Jer, kad znamo da je Bog uz nas i u našim
najvećim patnjama – znat ćemo da nismo prepušteni na milost i nemilost nevolji,
već da nas nakon muka očekuje radost!
Vjera u Krista nas hrabri
da čak ni smrt nije svršetak, jer nakon nje – baš kao i iz sjemena koje umire u
zemlji – dolaze plodovi za cijelu vječnost! I tako, i premda će ljudski
tugovati, Isusov učenik u duši će uvijek biti radostan, jer on zna da će Isus
„otrti svaku suzu s njegovih očiju, da smrti više neće biti..., ni tuge, ni
jauka, ni boli...“!
Nema komentara:
Objavi komentar