Pitanja za razmatranje u četvrtom tjednu po drugom blaženstvu: Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!

Velika devetnica se nastavlja. Sutra, 15.3.2014. započinje četvrti tjedan drugog blaženstva: Blago ožalošćenima - oni će se utješiti!.

U nastavku su pitanja, te uvod od Andrije Vrane i tekst po drugom blaženstvu od B. Mrakovčića.

Svoja svjedočenja dostavljajte i dalje na mail adresu: kursiljo.hrvatska@gmail.com

Pitanja:

1)   Susreće li se moja žalost s Isusovom? Plačem li zbog Isusovih razloga?

2)   Jesam li kad mogao reći: Žalosna je duša moja sve do smrti?

3)   Prepoznajem li Isusovu nazočnost na grobu mojih radosti i nada? Što me sprječava da ga prepoznam? Kako reagiram na njegov glas u žalosti? Koliko mi treba da dođem k sebi pa da ga prepoznam?

4)   U dubini svake žalosti može se pronaći i vrelo utjehe. Kako ga pronalazim? Koliko mi treba da ga pronađem? Što pijem iz toga vrela, koju utjehu?

5)   Žalosni mogu biti samo oni koji ljube Boga i bližnjega i zbog svoje su ljubavi ranjivi. Što sam činio/činila i što činim s tim ranama?

6)  Onaj koji ulazi u istinski osobni odnos s drugima mora biti spreman na tugu i bol… Koliko si spreman na to? Postoji li nešto što me unatoč oprezu uvijek iznova povrijedi? Možeš li prihvatiti činjenicu da postoje situacije u kojima nećeš dobiti utjehu na ovom svijetu?

7) Osjećam li se kao onaj kojem bi Isus mogao reći, čestitati: Blago tebi – ožalošćenome! Kada sam doživio da je Bog radikalno promijenio moju situaciju?

UVOD-Andrija Vrane

Za drugo blaženstvo značajan je nedostatak kao uzrok žalosti. Žalost znači izložiti se bolima i prihvatiti patnje koje prouzrokuje smrt, prihvatiti osobe zajedno s njihovim grijesima; to bi značilo prihvatiti živjeti onu ranjivost koja je oblik našega siromaštva i ne pokušavati postići lažno prevladavanje takve situacije sebičnim zatvaranjem i životom u raskoši.

Naime, Bog svojom nazočnošću dariva osobno zajedništvo; on će obrisati suze s naših lica i stvoriti novi grad Jeruzalem kao grad radosti. Bit će to Božja osobna akcija koja će biti ujedno i osobna utjeha kroz ljubav. Zbog toga kršćanstvo ne bi smjelo biti religija žalosti nego radosti, ne bi smjelo biti religija smrti nego života.

BLAGO OŽALOŠĆENIMA - ONI ĆE SE UTJEŠITI – B. Mrakovčić

Bog nam nije zabranio plakati. Žalost je stanje na koje imamo pravo. Plač pripada čovjeku u jednakoj mjeri u kojoj mu pripada i smijeh. Možda i više. Premda i žalosti mogu biti „lažne“ kao i smijeh. Npr. zbog ohole nemoći. Žalost je jedno od temeljnih stanja našeg ljudskog postojanja. U Evanđeljima izričito stoji da je Isus plakao u više situacija. Zašto?

Čovječe, zašto plačeš?

Zašto je plakao Isus? Plakao je nad Jeruzalemom, plakao je nad mrtvim prijateljem Lazarom; žalostan je bio zbog tvrdoće ljudskih farizejskih srdaca, žalostan je bio osobito na Maslinskom brdu: „Žalosna je duša moja sve do smrti!“

Zašto Isus plače nad mrtvim Lazarom ? Ne plače li Isus i nad mojom nevjerom, činjenicom da izabirem grijeh koji me ubija, po kojem dođe na svijet smrt, koji raskida životni odnos sa Stvoriteljem, nad mojom nepovjerenjem da su svi zakoni koje je ugradio u svijet i u srce čovjeka, i sve situacije kroz koje prolazim, upravo zato da mi po njima omogući vječno zajedništvo sa samim sobom. Nije li svatko od nas taj Lazar? Nije li svaki naš grijeh smrt nas - Lazara? Ne plače li nad našim nepovjerenjem u njegovu ljubav, u njegovu riječ, u njegovu Osobu?

Zašto je plakao nad Jeruzalemom? Nije li plakao nad našom ohološću, ludošću, što uvijek iznova bez njega pokušavamo sagraditi Grad, kule, zemaljska kraljevstva, ovosvjetska, a u njegove zidine ovog svijeta ugrađujemo svoje živote, tratimo ih, gradeći mimo njegovih pravila života i ljubavi, pa se zajedno sruše svi naši takvi međuljudski odnosi, kao što će se srušiti Jeruzalem te neće ostati ni kamen na kamenu.

Ne plače li zbog naših farizejskih srdaca, jer su kamena kao i ploče Zakona, kojima ljudi sebe i međusobno kamenuju krivnjom, optužbama, osudama i odbacivanjem, ne dopuštajući Bogu da ih izvadi iz tijela našega i da nam srce od mesa (usp. Ez 36,26)

Isus kaže: žalosna je duša moja sve do smrti. Njegova žalost, njegova patnja je nemjerljiva, jer je njegova nevinost savršena, jer je njegova svijest cjelovita, jer je i njegova ljubav nemjerljiva, jer je njegova čežnja kojim je čeznuo tu Pashu blagovati s nama bezgranična. On koji je punina ljubavi, on je i punina boli. Jer ljubi, on je i ranjiv, do smrti, u stanju je i umrijeti da bi ljubio i opet živjeti da bi ljubio.

Znamo li mi zašto smo žalosni, koji je razlog naše žalosti? Možda zbog sebe samih, zbog svojih nemoći i ograničenosti, zbog bolnih iskustava, zbog jada i nevolje svijeta, zbog toliko patnje i nesreće oko nas, opće žalosti koja je tolika da više i ne znamo zbog čega se žalostimo.

Plačem li ja nad svojom nevjerom da me Bog ljubi i sa - i unatoč mojoj ljudskoj slabosti, plačem li ja što, umjesto suradnje u izgradnji Božjeg kraljevstva, gradim svoje osobno, vlastito, ovozemaljsko, prolazno i propadljivo? Plačem li nad svojim kamenim, Kajinovim srcem kojim ubijam ljubav u sebi za druge i ljubav drugih prema sebi? Plačem li ja nad neutaženom čežnjom svoje duše, što nisam sav/sva za ljubav?

Ili možda, poput Marije Magdalene, plačem na grobu vlastitih nada zato što smo ostali bez Isusa? Zato što ne znamo gdje je Isus? Nije li on tu, u času naše najdublje žalosti, baš kao i u susretu s Marijom Magdalenom, ali ga zbog tuge ne prepoznajemo u taj čas. Osluškujemo li kako nas zove imenom kao što je zvao nju, dozivajući nas same k sebi da bi nas poslao druge tješiti.

Onaj koji se još može žalostiti na putu je da bude utješen

Smijemo plakati. Ovaj nam svijet pokušava nametnuti potrebu izbjegavanja svake žalosti i ostvarivanja stanja njene trajne odsutnosti, kako bismo sebe i druge doživljavali uspješnim i s ostvarenim ljudima, pozivajući na onakav površan odnos o kakvom govori Knjiga Otkrivenja kad o velikoj bludnici: „Jer u srcu je svome govorila: ‘Na prijestolju sjedim kao kraljica i nikad neću obudovjeti, jad me nikada zadesiti neće!’“ (Otk 18,7). Ona se neće žalostiti, jer nije dala srce, živi samo za sebe, bez predanja, bez zajedništva. nije uspostavila nikakav odnos ni s kim, ni s kim nije povezana i ništa je niti ne ranjava. Njeno je srce bezosjećajno, kameno, besplodno, beživotno…

Drugim blaženstvom Isus veli: onaj koji se još može žalostiti na putu je da bude utješen Zašto? Zato što to znači da smo uspostavili odnos s Drugim i s drugim, da čeznemo za istinskim odnosom, da smo tu čežnju prepoznali i otkrili, da nam je u srcu slutnja stanja blaženoga zajedništva s Onim koji u nama budi tu čežnju. U dubini svake žalosti može se pronaći i vrelo utjehe.

Nije li u korijenu žalosti zbog smrti nama dragih ljudi činjenica da u nama postoji čežnja za vječnim, trajnim neprekinutim zajedništvom? Bismo li uopće i mogli biti žalosni, kad ne bismo bili svjesni ili barem slutili u najdubljim slojevima vlastitoga bića činjenicu da smo stvoreni za vječno zajedništvo Života i Ljubavi?

Žalost zbog patnje i nesreće, uronjenost u bol svijeta, u opću žalost – zar to nije čežnja za istinskim odnosima s bližnjima, slutnja istinske povezanosti svakog čovjeka i svega stvorenja, koje sve do sada uzdiše za slobodom djece Božje (usp. Rim 8, 21-23)?

Kad smo žalosni zbog svojih grijeha, zar nam to ne govori da u nama postoji čežnja za istinskom slobodom, svetošću, dobrom? Kako bi se ta žalost u nama pojavila, ako nismo dali srce Bogu, ako mu sebe nismo povjerili?

Onaj „koji ulazi u istinski osobni odnos s drugima mora biti spreman na tugu i bol…Osobni odnos čini da bolest i nesreću drage nam osobe doživljavamo kao vlastitu bolest i nesreću. Žalost kao sudjelovanje na patnji drugoga zapravo je oblik ljubavi. Žalost zbog grijeha također pretpostavlja osobni odnos, ali s Bogom. Grijeh oštećuje ili prekida odnos s Bogom i zato izaziva žalost kod čovjeka koji Boga voli. Žalost zbog grijeha je izraz ljubavi prema Bogu. Onaj tko je indiferentan prema Bogu ne osjeća ni žalost zbog počinjenih grijeha. Žalosni dakle mogu biti samo oni koji ljube Boga i bližnjega i zbog svoje su ljubavi ranjivi. Drugo blaženstvo tvrdi da će upravo takvi ljudi biti utješeni.“ (B. Mrakovčić)

Oni će se utješiti

Stoga kroz svoju ljudsku žalost trebamo pronaći put prema Isusovoj žalosti, a onda proći kroz vrata utjehe i radosti koje je on otvorio. Jer iz žalosti i boli Getsemanija, put vodi u Uskrsnuće. Izraz „utješiti se“ može se prereći: oni će od Bog primiti utjehu ili Bog će ih utješiti. „A Bog kada tješi čini to osobno i nježno poput majke (usp. Iz 66,13). Baš kao Lazarova utjeha se ne sastoji tek u utješnim riječima nego u radikalnoj promjeni njegove situacije: on koji je za života kao siromah ležao u čirevima sada počiva u krilu Abrahamovu. Takva će biti i utjeha ožalošćenih. Dar punog zajedništva s Bogom i ljubljenim osobama u vječnome životu uklonit će sve ono što je u ovome životu ugrožavalo to zajedništvo i kao takvo ožalošćenima bio trajan razlog tuge i boli (usp. Otk 21,3-4). Sigurnost buduće utjehe temelj je već sadašnjeg blaženstva ožalošćenih. I ne samo to! Izlažući se bolima i prihvaćajući patnje koje izazivaju nesreća, bolest i smrt bližnjih te grijeh kako vlastiti tako i tuđi, ožalošćeni već sada žive dubok i intiman odnos s ljudima i s Bogom i to im, usprkos sve žalosti, život čini duboko ispunjenim i sretnim.“