1.
Pravednost je dar, a ne moje djelo. Djelo koje se od mene očekuje
je prihvaćanje milosti i suradnja s njim – vršiti Božju volju. Dopuštam li Bogu
da me voli i da me opravda i učini sličnom sebi u pravednosti?
2. Zapovijedi ljubavi jesu pravednost koju Bog od čovjeka očekuje. Bi
li mogao za sebe reći da ljubiš Boga iznad svega?
3. U čemu se očituje tvoja ljubav prema tebi samom, a u čemu ona
izostaje? Kako znaš da je tvoja ljubav prema bližnjem i u Božjim očima
pravednost?
4.
Isus nas poziva na slobodu od navezanosti za izvanjsko i
materijalno, udobnost, vlastitu komociju, ali zauzetost i solidarnost prema
duhovnim i materijalnim potrebama drugih. Kako ja stojim u svezi s tim? Što je
u korijenu mojih dobročinstava? Bi li mogao za sebe reći a sam gladan i žedan
vršenja Božje volje (zapovijedi ljubavi)?
5. Pravednost znači svetost. Budite sveti kao što je svet Otac vaš na
nebesima. Što me dijeli od naslova pravednik, svet? Kako znam da moja slika o
Bogu nije kriva i da se ne suobličujem vlastitoj projekciji, slici, iluziji,
mašti, a ne Bogu?
6. „Moja je hrana vršiti volju Očevu.“ Jesam li otkrio Božji projekt
za sebe osobno? Kako sam ga otkrio? Kako ga ostvarujem? S kojim se zaprekama u
njegovom ostvarenju susrećem? Kako se nosim s poteškoćama i zaprekama? Koliko
se oslanjam na sebe, a koliko na Boga?
7. Gajim li uzvišene želje, čežnje? Koje? Koliko sam u njihovom
ostvarivanju usredotočen na sadašnjost? Jesu li one realne, moguće, ostvarive
ili su samo mašta?
Općenito o blaženstvima - Goran Grgec
Prva tri
blaženstva prvenstveno se bave ljudskom dušom kako bi se mogla približiti Kraljevstvu
nebeskom. Platon govori o tri dijela duše, parafrazirano, od dijela: duha, emocija i volje. Da bi duša
vidjela Svijet ideja(filozofova slika Kraljevstva božjeg) sva tri dijela trebaju
biti usmjerena prema gore. Platon to opisuje kočijom s tri konja.
Duh(1) treba isprazniti od svih nepotrebnih navezanosti na zemaljske
prolazne stvari,
osiromašiti ga.
Emocijama ne dozvoliti da zavladaju ljudskom dušom, pa ma kako teške bile,
kao npr. žalost(2). Emocije se
čiste kroz proces, koji donosi utjehu.
Volja je ta koja pomaže duhu da ne ostane navezan na stanja kojima
diktiraju emocije i trenutna
prolazna stanja. Volja kroti(3) emocije i pomaže duhu da se izdigne iznad zemaljskih problema i postaje
njihov gospodar odnosno baštinik zemlje.
Tada je duša
slobodna za uzlet.
Platonova
slika važila je samo za neznatan broj ljudi: filozofe koji su dovoljno očistili
dušu, ali i oni su Svijet ideja vidjeli samo na trenutak.
Isus želi da svaki čovjek dosegne Kraljevstvo božje. Zbog toga nam nudi svoju pomoć,
pomoć Oca i posebnu pomoć Duha Svetoga.
Prva tri
Blaženstva u koja nas upućuje Isus pouka su kako da se duša upozna s Božjim planom, koji Bog ima za nju i kako da taj
plan slijedi. Da bi sva tri dijela duše
prisilio na radikalni
zahvat u njihovo stanje, Isus se služi radikalnim zahtjevima: siromaštvom duha(1), žalošću(2) i krotkošću(3).
Slijedeća tri
blaženstva: pravednost(4), milosrđe(5) i
mirotvorstvo(7), mogla bi se nazvati socijalnim,
moralnim blaženstvima, jer se u njima govori o odnosu duše prema drugom
čovjeku. Jer su bez drugog čovjeka (i zajednice ljudi) besmislena. Pravedan sam, milosrdan ili mirotvorac uvijek prema nekom.
Ovdje se
ubacila čistoća srca(6), i koja bi bolje odgovarala u cjelini s prva tri blaženstva.
Međutim čistoća se srca ne može
postići bez kaljenja na vatri pravednosti i milosrđa.
Kada je srce
očišćeno i zato mirno, ono može mir proslijediti i drugima.
Mirotvorac(7)
je čista srca.
Kao što
sugerira tekst Fundamentalne moralne teologije blaženstvo progonjenih zbog pravednosti(8)
obuhvaća i sažima svih sedam blaženstava, i duševna i
socijalna, te ih slaže u čvrstu zgradu, kojoj je Isus kamen temeljac.
4. Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se
nasititi! (Mt 5,6) - Andrija Vrane
Pravednost bi bila jednakost prava, da svatko ima pravo na ono što
mu pripada. Ali pravednost nije uvijek lako prikazati pravedno!? Čini se da ima
mnogo razlike između ljudske pravednosti i Božanske. U Evanđelju nalazimo
Kristovu usporedbu o vinogradaru koji je pozvao radnike u svoj vinograd u različita
doba dana te im je svima na kraju isplatio jednako.
Neki od zaposlenika su se jako usprotivili tome, smatrajući da
je to nepravedno, no, je li uistinu to bio nepravedan postupak? Treba shvatiti
da između čovjeka i Boga postoji razlika, i to se napose vidi kada se govori o
pravednosti, jer Boga se ne može pozvati na odgovornost, kao što se čovjeka može.
Sve što Bog čini uvijek je dobro! Čovjek stoga
koji puta bude ‘izluđen’ Božjom pravednošću, jer iskazujući milosrđe, bivajući
strpljiv, u ljudskim očima nerijetko to izgleda kao da je nepravedan jer ne kažnajva
ono što bi bilo po ljudskom shvaćanju kažnjivo.
Isus Krist, Pravednik, treba biti mjerilo i naše pravednosti.
Koliko ćemo živjeti od Očeve volje, opslužujući glas njegova Duha, toliko ćemo
biti i pravedni. Kolika nam je jaka želja za vršenjem Očeve volje, tolika nam
je i pravednost.
Isusovi suvremenici (farizeji) su doista bili ‘pravedni’, držeći
sve vjersko-institucijske uredbe, i ljudi su ih držali sebi za uzor. Oni su i
sami sebe smatrali pravednima, jer su zakon ispunjavali, no pravednost im nije
izlazila iz srca, nisu se susretali s Bogom nego s uredbom u vlastitom srcu, nisu djelovali na poticaj Božje
ljubavi. Zato nas Isus upozorava, ne bude li pravednost naša veća od
pravednosti farizeja i pismoznanaca, nećemo baštiniti kraljevstvo nebesko.
Stoga se treba dobro zapitati o Božjoj pravednosti i da li je vršimo na Kristov
način.
Npr. tko misli da može biti miran što je na pravedan način
stekao bogatstvo, grdno se vara.
Jer ga pravednost Božja obvezuje da čini dobro drugima koji su u
potrebi, davajući upravo od onoga što je stekao. No, takva se pravednost ne
ostvaruje logikom ili ljudskim kategorijama, nego je suobličenje Kristu
najbolji put pravednosti. „Tražite najprije Božje kraljevstvo i pravdu njegovu
a sve drugo će vam se dodati...” Zato pravednik na ovoj zemlji ne smije zakinuti
drugoga u bilo čemu. On neprestano treba bdijeti: da li svima dijelim ono što
im pripada? Najprije u svojim mislima, zatim riječime te i u konkretnim
djelima. Svi su djeca Božja i svi jedanko zaslužuju ljubav Božju koja treba teči
iz moga srca. No, da li tako i činim?
Ipak, moramo znati da mi kao ljudi ne možemo biti potpuno
pravedni, ma koliko se to trudili.
Upravo zbog toga što smo nesavršeni. Zato Bog očekuje da računamo
na njegovo milosrđe, ali također i da budemo milosrdni. Jer naš nesavršeni čovjek
tek će biti dovršen u kraljevstvu nebeskom.
Najpotpunije ostvarenje našega čovještva ide kroz blaženstva. Već
željeti živjeti Kristova blaženstva, jest dobra podloga da smo na putu
samoostvarenja i potpunog sebedarja.
Gladovati i žeđati za pravednošću znači već zaživjeti blaženstva.
U biblijskom smislu biti pravedan (pravednik) znači biti svet, a milosrđe je
svojstvo svetosti; tako da se u pravedniku moraju naći i božanska i ljudska
pravednost. Željeti više pravde u ovome svijetu, znači željeti socijalnu
pravdu, slogu, razumijevanja, mir, ljubav ali također znači: željeti zlo
okretati na dobro, a to ne ide bez praštanja i iskazivanja milosrđa. Kada ljudi
ne haju za to što se nekome nanosi nepravda također su na jedan način
nepravedni. Potrebno je primiti se posla oko pravednosti zauzeti se za nju gdje
god se može. Ne možemo ne misliti na tuđe nevolje, napose na nevolje siromaha i
patnika. Kada gradimo pravednost na temelju samo ljudske pravednosti, neminovno
će doći do nepravde. Jer Božja riječ kaže: ‘tražiti
najprije Božje kraljevstvo i pravdu njegovu’; i na drugom
mjestu se kaže: ‘ne živi čovjek samo o kruhu, nego
i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta’. Dati čovjeku
materijalna dobra, a ne dati mu Boga, znači zakinuti ga u njegovom elementarnom
pravu potrebe za transcendecijom.
Prva četiri blaženstva, označuju „stanja“ koja općenito vrijede
kao nepoželjna (siromaštvo, žalost, poniženost, glad). Prijevod ovog Četvrtog
blaženstva u velikoj je mjeri pridonio krivom shvaćanju blaženstava. Jer kad se
spomene pravednost, odmah se misli na izjednačavanje ljudskih prava i to prema
potrebi zakonom i odredbom.
„Pravednost“ je, dakle, u našem poimanju nužno vezana s dužnostima
i moralnim zahtjevima. Ali Isus je jasno naučavao da se ne mogu naći rješenja
ljudskim problemima isključivo u moralnim naprezanjima.
Isusov Govor na Gori ne predstavlja nikakve naredbe niti odredbe zakona. Isus je svojim
Govorom na Gori htio opisati
kako mogu živjeti ljudi koji se umjesto na pravo i pravicu prvotno oslanjaju na
dobrotu i milost. Htio je reći kako mogu živjeti oni koji odbiju živjeti po
normama ovoga svijeta da bi ih svijet držao „normalnima“. „Ispravan“ ili
normalan život pred Bogom ne znači život koji je zadovoljio slovu pravde i zakona,
koji se prilagodio onome što se u ovom svijetu smatra „normalnim“.
Riječ pravednost (heb. sedekah, grč. dikaiosyne) treba shvatiti u religioznom smislu, nipošto u pravno-sudskom.
Kad se Bog poziva na svoju pravednost, on se poziva na svoja obećanja. On
ostaje vjeran svojim obećanjima i onda kada ga mi iznevjerimo (usp. 2 Tim 2,13).
Božja pravednost predstavlja Božju dobrotu ili milosrđe. Zato
pravednost ne znači samo ispravnost pred zakonom, ona uključuje ljubav, praštanje,
svetost. Zato je vjernik
pozvan da svoju pravednost uskladi s Božjom pravednošću, tj. s
njegovom dobrotom i
milosrđem. U Bibliji se Josip, muž Marijin, zove muž pravedan (Mt 1,19). On je pravedan stoga što je svoje ponašanje uskladio
s voljom Božjom.
Možemo reći da su pravednost i ljubav dvije osnovne kvalitete međuljudskih
odnosa.
Bez pravednosti ljubav bi bila majka nereda, kaže sv. Toma
Akvinski. Pravednost bez ljubavi bi bila hladna. Latinska poslovica kaže: Summa ius – summa injuria (Najveće pravo
– najveća nepravda). Ljubav,
dakle, ne prijeći zauzimanje za pravdu nego mu daje pravi motiv, smjer i snagu
da se pravednost ne bi pretvorila u nepravdu.
Najveća glad i žeđ čovjeka i čovječanstva jest glad za stvarnim životom.
Čovjek gladuje i žeđa za stanjem u kojem će moći reći da uistinu živi „svoj život“.
Živjeti svoj život možemo jedino po uzoru na Božji odnos prema našem životu.
Bog nas ne prihvaća onakvima kakvi bismo trebali biti, već sa svim onim što
jesmo. U svom milosrđu on nam oprašta naše prijestupe, ostaje vjeran svojim obećanjima.
Živjeti svoj život možemo jedino u prihvaćanju da ovaj ovakav svijet postoji
voljom Božjom. Stoga „nasititi se pravednošću“ znači biti ispunjen zahvalnošću
za ono što jesmo voljom Božjom i za ono što svijet oko nas jest voljom Božjom.
Nasititi se pravednošću znači biti ispunjen ljubavlju prema sebi, prema svemu što
je Bog stvorio i prema Bogu. Nasititi se pravednošću konačno znači nasititi se
Bogom.
Ispunjenost Bogom svakako predstavlja stanje blaženstva, stanje
sreće i mira. Jedino Bog može utažiti ljudsku glad i žeđ za istinskim životom.
Zaključak Isus nije želio postići ovom
izjavom da netko sebe smatra pravednim kao da ju je već ostvario nego blago
onome koji čezne (žeđa) za pravednošću. Jer kad bi netko imao svijest o sebi da
je pravedan bio bi samodostatan u svojoj pravednosti te držao druge
nepravednima mjereći ih po sebi.
Ovo bismo blaženstvo mogli ovako izraziti: Kako li su sretni oni koji gladuju i žeđaju za istinskom hranom
i pićem, za Božjom pravednošću, jer će se nasititi i druge ugostiti za
stolom svoje ljubavi.
Nema komentara:
Objavi komentar