Danas, subota 17.05.2014. godine započeo je četvrti (4) tjedan četvrtog
blaženstva: "Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se
nasititi!". Za razmatranje su dana sljedeća pitanja:
1. Tko je u središtu naše
molitve – Bog, Darivatelj ili sami mi, jer smo obdareni, i ono čime smo
darivani?
2. Mogli bismo se zapitati –
kako odgovaram na Božju čežnju da mu ljubi? Jesam li uopće svjestan da ja
pripadam Njemu i u čemu je ta pripadnost? Pravednost je, dakle, dati sebe Bogu
– dajem li mu se i kako mu se dajem?
3. Kako se čovjek može
osloboditi tog sebična nagnuća i otvoriti se ljubavi? Tko te oslobađa? Ti ili
Bog oslobađa tvoje srce? Kako izgleda taj veći Izlazak, to oslobađanje
srca?
4. Kako se mogu već ovdje u
pravdi lica Božjega sit nagledati? U čemu i kako tražim i otkrivam „lice
Božje“?
5. Pristajem li na Božju
pravednost u kojoj pravednik umire za krivca, a krivac prima zauzvrat blagoslov
koji pripada pravedniku? Zašto?
6. Kako razumijem misao: Trebam
Drugoga, koji će me osloboditi onoga „mojeg“ da bi mi dao „svoje“? Što je
to „moje“ i što je to „Njegovo“?
7. „Zahvaljujući Kristovu
djelovanju, otvaraju nam se vrata “veće” pravednosti, a to je pravednost
ljubavi (usp. Rim 13, 8 – 10), pravednost onoga koji se u svakom slučaju osjeća
sve više dužnikom no vjerovnikom, jer je primio više no što je mogao očekivati.“
Kako razumijem tu
misao?
Također, u nastavku je
tekst za razmatranje od vlč Andrije Vrane:
BLAGO GLADNIMA I
ŽEDNIMA PRAVEDNOSTI, ONI ĆE SE NASITITI
Kad se razmišlja
o ovom blaženstvu često se dolazi u napast promišljati o pojmu pravednosti na
naš ljudski način, tj. što znači biti pravedan, kako biti pravedan i sl. U tom
razmišljanju mnogi se od nas nađu nepravedni, jer je teško biti pravedan,
odnosno svet i nemoguće je potpuno izvršiti Božju volju izraženu u Božjim
zapovijedima. Pred tim zahtjevom svaki iskren vjernik će reći za sebe: unatoč svim
naporima – ne uspijevam biti pravedan – a čeznem za Bogom.
Ljudsko iskustvo
gladi i žeđi potvrđuje da su potreba za jelom i pićem životne potrebe svakog čovjeka,
a od čijeg zadovoljenja ovisi sam fizički život. Bez hrane i vode, čovjek ne
može živjeti.
Ako bismo ta dva
razmišljanja spojili, mogli bismo zaključiti: mi smo stalno gladni i žedni pravednosti,
nikad se ne možemo do kraja nasititi. Možemo otkriti i da je ta potreba za pravednošću
svakodnevna kao što je glad i žeđ svakodnevna i uvijek ju je iznova potrebno tažiti.
Dok smo god živi, bit ćemo i gladni i žedni i jela i pića, ali i pravednosti,
tj. Boga.
Očito Isus želi
reći: Blago vama kad ste gladni i žedni pravednosti, kad ste svjesni toga i tražite
ono što će utažiti tu vašu glad i žeđ. Tko nauči svakodnevno tražiti ne samo
ono što namiruje tjelesne potrebe za hranom i pićem, taj je blažen. Blago onom
tko prepozna i zavoli traženje, otvaranje ruke i srca u povjerenju i pouzdanju
da ima Netko tko će ga „na vrutke tihane voditi i krijepiti dušu“, tko „trpezu
pred njim prostire“, odnosno „kruh naš svagdanji daj nam danas“.
Zato dalje u
Govoru na gori ističe važnost predanja u Božju Providnost: „Tražite stoga najprije
Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“. (Mt 6,
33)
„Tko bude jeo od
ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Iv 6, 51)
O onom što
unosimo u svoje tijelo ovisi i naše zdravlje i naš život. U sebe mi, osim
dobra, stavljamo i razne otrove i „otrove“ za dušu. Posljedica toga jesu i bolesno
tijelo, bolesna psiha i bolesni odnosi među ljudima i bolestan odnos prema
samom sebi, a onda i prema Bogu.
U vjerničkom
smislu, možemo biti zatrovani i bolesni u odnosu prema Bogu – kad god očekujemo
da, pored svih i unatoč svih drugih, pa i na štetu drugih, Bog treba
ispunjavati moje sebične želje a ne svoja obećanja. Ovdje možemo doći u napast
da sami sebe opravdavamo smatrajući se već pravednima, tj. onima koji su takav
oblik religioznosti nadišli.
Ali, ako i jesmo
porasli, još možemo rasti – pa promotrimo koliko slavimo, a koliko zahvaljujemo
u svojoj molitvi? Tko je u središtu naše molitve – Bog, Darivatelj ili sami mi,
jer smo obdareni, i ono čime smo darivani?
U Starom zavjetu
Bog kaže po Izaiji „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca,
dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko! Zašto da
trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene
poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k
meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.“
Ako smo gladni,
izgladnjeli, bez volje i snage, vjerojatno je to zato što se brinemo samo kako se
nasititi što bolje ovdje i sada, dakle, jedemo instant duhovnu hranu i piće „u
duhovnim restoranima“ ovoga svijeta, a ono što naše i tijelo i duša uistinu
treba ne dajemo mu, ne sitimo se onim što uistinu siti i daje život. I Psalmist
nam otkriva trajnu žeđ duše: Žedna mi je duša, Boga, Boga živoga, o kada ću
doći i lice Božje gledati. Suze su kruh moj danju i noću dok me svednevice
pitaju – gdje ti je Bog tvoj? (Ps 42,4)
Odgovor na tu čežnju
je Isus. Jednom je u jeruzalemskom hramu uskliknuo: "Ako je tko žedan,
neka dođe k meni i neka pije: i iz njegove će utrobe poteći potoci žive
vode!" (Iv 7,37- 38). Evanđelist dodaje da je to rekao o Duhu koga su
imali primiti oni koji su povjerovali u njega. A u Iv 6, 48 -51 za sebe kaže: „Ja
sam kruh života.Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji
silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba
sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati
tijelo je moje - za život svijeta."
„Kušajte i
vidite, kako je dobar Gospodin“ (Ps 34, 9) Tko je okusio, iskusio Boga, taj zna
da ništa više osim Boga na ovom svijetu ne može utažiti čovjekovu glad i žeđ. „Tko
posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje. Bog je jedini posve dostatan“,
kaže sv. Terezija Avilska.
„Podajte dakle,
caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22, 21)
Glad i žeđ za
pravednošću nisu samo žeđ i glad dati svakom ono što mu pripada, iako je
to najkraća definicija pravednosti. Što pripada meni, što svakom čovjeku, što
pripada Bogu? U svojoj poruci za korizmu od 16. veljače 2010. papa Benedikt
XVI. poziva na promišljanje o Božjoj pravednosti:
„Zaustavit ću se
ovdje u prvom redu na značenju izraza “pravednost”, koji u običnom govoru znači
“dati svakome njegovo – dare cuique suum”, prema poznatu izrazu koji je
skovao Ulpijan, rimski pravnik iz trećeg stoljeća. Međutim ta klasična
definicija, zapravo, ne precizira u čemu se sastoji to njegovo što treba
osigurati svakom pojedincu. Ono što čovjek treba, ne može mu se zajamčiti
zakonom. Da bi osoba uživala život u punini, nužno je nešto dublje, što joj
može pripasti samo besplatno: mogli bismo reći da čovjek živi od one ljubavi koju
jedino Bog može saopćiti, budući da ga je on stvorio na svoju sliku i priliku.
Materijalna su dobra jamačno korisna i nužna – uostalom sâm se Isus pobrinuo da
ozdravi bolesne, da nahrani gladno mnoštvo koje je išlo za njim i sigurno je
osuđivao ravnodušnost, koja i danas prisiljava stotine milijuna ljudskih bića
na umiranje zbog nedostatka hrane, vode i lijekova, ali “razdiobna” pravednost
ne daje ljudskom biću sve ono “njegovo” na koje polaže pravo. Ono naime treba
Boga kao što treba kruh i više od toga. Sveti Augustin primjećuje: ako je “pravednost
krepost koja daje svakom njegovo … nije nipošto čovjekova pravednost to što oduzima
čovjeka pravom Bogu” (De civitate Dei, XIX, 21).“
Odakle dolazi
nepravda?
Da bismo mogli
bolje razumjeti što je pravda, potrebno je razmisliti i što je nepravda i
odakle dolazi. O porijeklu nepravde Papa Benedikt XVI. ovako progovara:
„Evanđelist
Marko prenosi sljedeće Isusove riječi, kojima se Isus uključio u tadašnju
raspravu o tomu što je čisto a što nečisto: “Ništa što izvana ulazi u čovjeka
ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje…Što iz čovjeka
izlazi, te onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle
namisli.” (Mk 7, 15. 20-21) Osim sama pitanja vezana uz hranu u reakciji
farizeja možemo primijetiti jednu trajnu čovjekovu napast: tvrditi da zlo ima neki
izvanjski uzrok. Mnoge suvremene ideologije, ako dobro pogledamo, polaze od te pretpostavke:
da nepravda dolazi “izvana”, da bi zavladala pravda dovoljno je ukloniti izvanjske
uzroke koje priječe njezino ostvarenje. Taj način razmišljanja – opominje Isus
– je naivan i kratkovidan. Nepravda, plod zla, nema isključivo izvanjske
korijene; njezin uzrok leži u ljudskom srcu, gdje se nalaze klice jednoga
tajanstvena suživota sa zlom. Prepoznaje to s gorčinom psalmist: “Evo, grešan
sam već rođen, u grijehu me zače majka moja.” (Ps 51, 7)
Dà, čovjeka je učinilo
slabim nešto duboko u njemu, što ga onesposobljava ući u zajedništvo s drugim.
Otvoren po svojoj naravi slobodnoj bujici dioništva s drugim, primjećuje u sebi
neku čudnu gravitacijsku silu, koja ga tjera zatvoriti se u sama sebe,
postavljati se iznad i afirmirati se nauštrb drugih: to je
egoizam, posljedica istočnoga grijeha. Adam i Eva, zavedeni Sotoninom laži,
ubravši tajanstveni plod usprkos Božjoj zapovijedi, zamijenili su logiku pouzdavanja
u Ljubav logikom dvojbe i natjecanja; logiku primanja, povjerljiva iščekivanja Drugoga,
nemirnom logikom u kojoj se grabi samo sebi i čini sve vlastitim silama (usp. Post
3, 1-6), kušajući, kao posljedicu, osjećaj nemira i nesigurnosti. Kako se čovjek
može osloboditi tog sebična nagnuća i otvoriti se ljubavi?“
„Oni će se
nasititi“
Kada? U nebu?
Ili ovdje? Često se ovo obećanje tumači kao utjeha za pretrpljenu nepravdu u ovom
životu. Je li to tada kada će sebični bogataš, jer je za života primio mnoga
dobra, ostati bez utjehe, a siromašni Lazar, jer se nauživao zla, prebivati
utješen u krilu Abrahamovu? Nije li izvjesnije da nas Isus želi poučiti:
vidjeti i mariti za drugoga kako Isus gleda i mari, bližnjega uključiti u Božju
pravednost. Psalmist u Ps 17, 15 moli: „A ja ću u pravdi gledati lice tvoje,
i jednom kad se probudim, sit ću ga se nagledati“ Zašto ne ovdje, već sada,
sit se nagledati lica Božjega u pravednosti? Možemo li već ovdje pronaći i
prepoznati „lice tvoje Gospodine“?
Papa Benedikt
XVI. u navedenom pismu za korizmu 2010. ovako tumači pojam pravednosti: „U
srcu Izraelove mudrosti nalazimo duboku vezu između vjere u Boga, koji “iz
gliba vadi siromaha” (Ps 113, 7) i pravednosti prema bližnjemu. Sama
riječ kojom se na hebrejskome označava krepost pravednosti, sedaqah,
dobro to izražava. Sedaqah naime znači s jedne strane
puno prihvaćanje
volje Boga Izraela, a s druge, pravičnost u odnosima prema bližnjima (usp. Izl
20,12-17), navlastito prema siromasima, strancima, siročadi i udovicama (usp.
Pnz 10, 18-19). Ali ta su dva značenja povezana, jer kada daje siromahu,
Izraelac ne čini ništa drugo već uzvraća Bogu, koji se smilovao nad bijedom
svojeg naroda. Nije slučajno da se darivanje pločâ Zakona Mojsiju, na brdu
Sinaj, zbilo nakon prelaska Crvenog mora.
Slušanje Zakona
naime pretpostavlja vjeru u Boga, koji je prvi ‘čuo vapaj’ svojeg naroda te je “sišao
da ga izbavi iz vlasti Egipta” (usp. Izl 3, 8). Bog je pozoran na vapaj
bijednika i zauzvrat traži da ga se sluša: traži pravednost prema siromahu
(usp. Sir 4, 4-5. 8-9), pridošlici (usp. Izl 22, 20), robu (usp. Pnz
15, 12-18). Da bi se stupilo na put pravednosti, nužno je stoga izaći iz
one opsjene samodostatnosti, iz onoga dubokog stanja zatvorenosti, koje
predstavlja sâm uzrok nepravde. Potreban je, drugim riječima, dublji “izlazak”
od onoga što ga je Bog učinio s Mojsijem, oslobođenje srca, koje sâmo slovo
zakona ne može ostvariti. Postoji li dakle za čovjeka nada pravednosti?“
Što je za Isusa
pravednost?
U istom pismu
Benedikt XVI. piše: „Kršćanski navještaj pozitivno odgovara na čovjekovu žeđ za
pravednošću, kao što kaže apostol Pavao u Poslanici Rimljanima: “Sada se
pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja … po vjeri Isusa Krista, prema
svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im
je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u
Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.”
(3, 21-25)
Koja je dakle
Kristova pravednost? To je prije svega pravednost koja dolazi od milosti, gdje nije
čovjek taj koji daje zadovoljštinu, koji ozdravlja sama sebe i druge. Činjenica
da se “okajanje” događa u Isusovoj “krvi” znači da nisu čovjekove žrtve te koje
ga oslobađaju od tereta grijeha, već gesta ljubavi Boga koji se otvara sve do
kraja, sve dotle da pušta da u nj uđe “prokletstvo” koje pripada čovjeku, da bi
ovomu zauzvrat prenio “blagoslov” koji pripada Bogu (usp. Gal 3, 13-14).
Ali to odmah pokreće jedan prigovor: kakva je to pravednost u kojoj pravednik
umire za krivca a krivac prima zauzvrat blagoslov koji pripada pravedniku?
Ne prima li tako
svaki od njih upravo suprotno od onoga što mu pripada? No upravo ovdje se, zapravo,
razotkriva Božja pravednost, koja se stubokom razlikuje od ljudske. Bog je
platio za nas u svojem Sinu doista neizmjernu cijenu otkupljenja. Čovjek se
može čak i buniti zbog te pravednosti križa, jer ona iznosi na vidjelo da čovjek
nije neko samodostatno biće, već treba Drugoga da bi bio potpuno to što jest.
Obratiti se Kristu, vjerovati evanđelju, znači u bîti upravo ovo: izaći iz
opsjene o samodostatnosti te otkriti i prihvatiti vlastitu bijedu – siromaštvo
drugih i Božje siromaštvo, potrebu za njegovim oproštenjem i njegovim prijateljstvom.
Tako se može
shvatiti da je vjera sve drugo samo ne neka jednostavna, lagodna, obična
zbilja: potrebna je poniznost da bi se prihvatilo da trebam Drugoga koji će
me osloboditi onoga “mojeg”, da bi mi dao “svoje”. To se osobito događa u
sakramentima pokore i euharistije.
Zahvaljujući
Kristovu djelovanju, otvaraju nam se vrata “veće” pravednosti, a to je pravednost
ljubavi (usp. Rim 13, 8-10), pravednost onoga koji se u svakom slučaju
osjeća sve više dužnikom no vjerovnikom, jer je primio više no što je mogao očekivati.
Upravo osnaženi tim iskustvom, vjernici ćute u sebi neki nutarnji poticaj
pridonijeti oblikovanju pravednih društava, gdje svi primaju ono što im je
potrebno da bi živjeli sukladno dostojanstvu vlastitom ljudima i gdje je
pravednost oživljena ljubavlju.“
Nema komentara:
Objavi komentar