Dana 14.06.2014. godine započinje razmatranje
četvrtog tjedna po petom blaženstvu: Blago
milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Pitanja za razmatranje i svjedočenje su:
1.) Nježnost je za Isusa bila izvanredno važna. Koja imam iskustva
Isusovog nježnog milosrđa? Jesi li milosrdan, tj. nježan prema samome sebi?
2.) Cijelim Starim zavjetom odzvanja naslov “Bog nježan i milostiv”, a
Isus tu nježnost svoga Oca usvaja i izlijeva na nas. Zar ne trebamo nastojati
nasljedovati Isusa i u primjeru nježnosti milosrđa? Kako izgleda moje
nasljedovanje Isusova nježnog milosrđa?
3.) Što u meni potiče milosrđe? Dopuštam li da me nešto razniježi? Što?
Što činim s tim osjećajima?
4.) Sv. Pavao želi samo jedno: da Kristovi osjećaji postanu njegovi
osjećaji. A ja – poznajem li osjećaje Kristove i želim li da postanu moji?
5.) Prema kome najviše propuštam biti nježan? Prema kome bih volio biti
nježniji? Što mislim da bi se dogodilo kad bih pokazao više nježnosti ili
pokazao da je trebam?
6.) Milosrđe nije tek određeni milosrdni čin, nego trajni odnos. Ono se
vidi u glasu, kretnjama, dodiru, hodu, nastupu, obraćanju nekome, samim riječima
koje biramo i izgovaramo… Pazim li na to? Njegujem li takvo milosrđe - nježnost
u svojem osobnom ponašanju u svakodnevnim situacijama?
7.) Isus je i riječima i djelima pokazivao nježnu ljubav kojom je
pridizao pale, ozdravljao bolesne, hrabrio očajne. Bez nasljedovanja Isusa u
nježnosti nema ni djela milosrđa. Jesu li moja djela milosrđa nježna? Uočavam
li neodvojivu povezanost milosrđa i nježnosti?
Blago milosrdnima:
oni će zadobiti milosrđe
Nježnost milosrđa
Samo onaj tko doživi, primi blagost i nježnost može je drugima
dijeliti, može biti blag i nježan prema životu i svemu stvorenom. U tome nam je
primjer sveti Franjo koji je živio i doživio Boga dobrote, milosrđa i svake
nježnosti. Njegov odnos prema stvorenjima, braći, svetoj Klari, siromasima i
patnicima, puni su sućuti, blagosti i nježnosti. U svemu osjećamo veliku snagu
srca koje Franjo disciplinira pokorom i križem pomoću kojih dolazi do srži života.
Franjo susreće Boga u poniznosti utjelovljenja. Ta tajna ne izriče se u mudrim formulama
koje djeluju na razum. Srce osjeća Boga a ne razum. Kako reče mali princ: “Samo
se srcem dobro vidi, a ono bitno ostaje očima sakriveno.” Franjina se nježnost
očituje prije svega u ljudskim odnosima, i sve ljude naziva braćom i sestrama.
Pušta da njega zovu fratello - mali, dragi brat. On nije mogao podnijeti da
netko bude siromašniji od njega, ne iz težnje za ispraznom slavom, nego samo iz
srdačne sućuti, suosjećanja. Nježna briga i sućut bili su temelj njegovih
ljudskih odnosa. Toma Čelanski, njegov najstariji životopisac piše: “Često je bio
ispunjen čudesnom i neizrecivom radošću. Tako kad je gledao u sunce, kad je
promatrao mjesec, kad je podizao pogled prema zvijezdama i svemiru. Sve je
stvorove nazivao braćom i na izvrstan, drugima nepoznat način pronicao je tajne
stvorova oštrinom srca kao onaj koji je već ušao u slobodu slave sinova
Božjih.” Svoju je braću ljubio na poseban, dubok način i punim srcem. Riječ brat
se u njegovim spisima najčešće upotrebljava i njoj su uvijek pridodani atributi
koji označavaju nježnu sklonost: “moja najdraža braća”, “moja blagoslovljena
braća”, “moja braća”. Njegova je skrb i ljubav bila tako intenzivna da su ga oslovljavali
“najdraža majka.” Piše T. Čelanski: “A kad bi se negdje sastali ili bi se na
putu pokatkad susreli, bljesnuo bi izraz ljubavi poput strijele, koja je iznad
prirodne sklonosti prosipala sjeme istinite, više ljubavi. Što se pod tim
misli? Čisti zagrljaji, nježni osjećaji, sveti poljubac, povjerljivi razgovori,
nevin smiješak, vedar izraz lica, nedužno oko, ponizna pažnja, prijatan
razgovor, ljubazan odgovor, isti cilj, točna poslušnost, neumorna uslužnost.” U
hebrejskom jeziku riječ nježnost - “rahamim” dolazi od riječi “rehem” = majčinska
utroba, nježnost: nježnost žene prema plodu svoga tijela, nježnost svih ljudi
prema njihovoj djeci, nadasve nježnost Boga prema njegovim stvorovima. Sveto
pismo prikazuje nam Boga kao oca i majku. Njegova nježnost nadilazi ljudsku,
stvara djecu na svoju sliku, nezaslužena je i uvijek budna, neiscrpna,
postojano vjerna, iskazivana svima bez iznimke, osobito najpotrebnijima, sirotinji,
i sposobna je svoje prijatelje sjediniti i poslije smrti. Opraštanje prije
svega otkriva, više nego išta drugo, beskrajnu Božju nježnost. Svaki grešnik,
bio to sav narod ili pojedinac može i mora računati s tom zbunjujućom dobrotom,
dakako ne zato da nastavi griješiti, već da se vrati Ocu koji ga čeka, kako bi
priredio slavlje zbog povratka svoga djeteta, poput milosrdnog oca iz Isusove
priče. Cijelim Starim zavjetom odzvanja naslov “Bog nježan i milostiv”. Vjernik
se može osloniti na svoga Gospodina kao dijete na majku, a taj će sinovski stav
zauzeti i Isus, u kome i po kome se potpuno očituje Božja nježnost. Isus tu
nježnost svoga Oca usvaja i izlijeva na nas: kao i Bog nad svojim bijednim
stadom, i on je ganut od sažaljenja, prepun je sućuti nad najzapuštenijima,
gubavcima, slijepima, prema majkama ili sestrama u tuzi. Isusova je nježnost
neumorna kao i Očeva: ona pobjeđuje grijeh i ne zaustavlja se ni pred
opraštanjem najnesretnijima: grešnicima. Zato Bog hoće da njegova nježnost
prodre u ljudska srca. A kako su ona nesposobna da je prime on im je daruje kao
vjeridbeni dar: “Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu,
u nježnosti i u ljubavi, zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati
Jahvu”(Hoš 2,21-22), posebno je to očito u Novom savezu što ga Bog sklapa sa
svojim narodom po svome sinu Isusu. Po njemu Božja nježnost može postati
nježnošću ljudi. Sv. Pavao želi samo jedno: da Kristovi osjećaji postanu njegovi
osjećaji.
Kad spomenemo riječ nježnost, prva asocijacija koja se javlja kod
ljudi je pomisao na nešto mekušasto, djetinje, slabašno i nemoćno. Međutim,
nježnost je sam život, koji je loman i krhak, ali je neuništiv i vječan kao što
je vječan njegov tvorac Bog. Ako smo iskreni, potrebni smo pomoći, ohrabrenja,
savjeta, nježnosti ljudi. Znamo da se u životu susrećemo s grubostima različitih
vrsta što utječu na nas i čine i nas same grubima i oporima, ali ispod te vidljive
površine krije se naš vapaj za susretom, bezuvjetnim prihvaćanjem, blizinom i očinskim
domom kojega nam jedino može pružiti Bog. U Novom zavjetu prisutna je snaga Isusove
nježnosti koja uvijek djeluje ljekovito: riječima, polaganjem ruku, koje bi se
moglo nazvati i milovanjem, cjelovima, zajedničkim objedima. Znao je Isus da
dogme, zakoni, principi ne spašavaju čovjeka od očaja, rezignacije,
samoubojstva.
Kaže se da su ljudi različiti. Jednima je potrebna nježnost,
drugima nije. Nježnost kao da nije nešto više nego začin koji čini da jelo bude
bolje. Glavno jelo nije nježnost. To znači za život su važne posve druge
stvari, a ne nježnost.
Njemački književnik Heinrich Böll, čije mišljenje mnoge zbunjuje,
smatra da bi se ponovno trebala otkriti teologija nježnosti. Po njemu, naš
stvarni odnos prema Bogu i prema ljudima trebao bi se temeljiti na nježnosti.
Ljubav nije doista ostvarena ako nije prožeta nježnošću i njome obavijena.
Ljubav postaje stvarna tek po nježnosti. Bez nje ljubav nije cjelovita. Veliko je
osiromašenje što je se iz vida izgubila svijest o njezinoj važnosti. Trebalo bi
ponovno otkriti nježnost i u njoj gledati nešto što se više ne može usporediti
s onim što leksikoni razumijevaju pod riječju “raznježiti se”.
Jedan događaj iz života pjesnika Rainera Marije Rilkea može nam
snažno predočiti što je nježnost i što ona znači za čovjeka. “Za jednog boravka
u Parizu, Rilke je svakog popodneva izlazio u šetnju s nekom kontesom. Šetajući,
svaki bi put u jednoj uličici vidjeli neku prosjakinju. Sjedila je duboko
pognuta, pružajući lijevu ruku daleko ispred sebe, a pogled nikad nije dizala.
Kontesa je uvijek davala nešto novca prosjakinji, sigurno više nego inače jer ju
je pratio veliki umjetnik. Iščuđavala se kako Rilke nikad ništa ne daje
prosjakinji. Jednom o podne, dođe joj Rilke u susret s bijelom ružom koju je
pažljivo držao u ruci. Ona je gotovo pocrvenjela od radosti, misleći: Veliki mi
umjetnik poklanja ružu. Ali Rilke ne dade ružu kontesi. Kad su stigli do prosjakinje,
Rilke je položi na ruku prosjakinje. Prosjakinja, koja je sjedila duboko
pognuta, podiže oči, zagleda se trenutak u Rilkea, a onda ustade i ode. Za slijedeće
šetnje o podne, Rilke više nije htio proći tom ulicom. Kontesa je sama još
jednom tuda prošla, ali prosjakinje nije vidjela. Nije se usudila postaviti
Rilkeu bilo kakvo pitanje. Šestog ga dana već htjede upitati zašto ne prolaze
više onuda, a Rilke je predusretne i reče: “Danas možemo opet proći tom ulicom.
Danas je ona opet tu.” Kontesa ga upita: “Ali od čega je živjela ovih dana?”
Rilke odgovori: “Od ruže.” Priča jedan svećenik: Kad sam jednom, kod službe
Božje u nekom zatvoru, pripovijedao ovu zgodu, prije nego što sam izgovorio
odgovor na pitanje kontese: “Od čega je živjela sve ovo vrijeme?”, povikali su
neki kažnjenici ironično, gotovo sarkastično: “Od ruže!” Prihvatio sam te
uzvike i postavio pitanje: “Niste li i vi svi u svom životu sa ženom,
prijateljem, majkom, doživjeli nešto slično?” Muškarci koji su upravo cinički
reagirali zašutjeli su zbunjeni.
Nastala je potpuna tišina.
Čovjek se ne može odreći nježnosti. Trebamo je da bismo mogli
živjeti. Mi smo prosjaci i gladni smo nježnosti. Trebamo ne samo kruha i
opipljivu pomoć, nego i ružu i to da nam se kruh daje onako kako je Rilke prosjakinji
poklonio ružu. Na pitanje zašto joj Rilke nije davao novac, mogli bismo možda
reći da se stidio, a možda je i vidio kako joj mnogi prolaznici bezobzirno i
bez ljubavi dobacuju novac, “sa žuljevima na rukama i na srcu, ne gledajući oči
prosjakinje pune stida”, kako jednom reče Nietzsche. Nježnost trebamo ne samo
dok smo djeca. Ona nas i u odrasloj dobi oslobađa iz nevolja. Trebamo je za naš
rast. Najjasnije se vidi potreba nježnosti između majke i djeteta. Osjećaj što
ga majka ima prema djetetu koje je upućeno na njenu pomoć jest nježnost. Za
razvoj djeteta vrlo je važno da majka s njim nježno razgovara, da ga nježno
miluje i ljubi i da ga s ljubavlju gleda. Dijete na pogled sve više i više odgovara
smiješkom. Toplina koja leži u nježnom pogledu, govoru i doticaju, budi dijete
na život.
I životinja treba topline. Na sveučilištu u Harlowu umjetno su
uzgajali mlade čimpanze pod vrlo različitim uvjetima. Prva grupa mladih mogla
je sisati i skrivati se pod imitacijom ženke koja je bila izrađena od mekog
krzna. Druga grupa je sisala samo na žičanom stalku. Rezultat je bio: ovi drugi
čimpanze nisu se znali sakriti kad im je prijetila opasnost. Mladi iz prve grupe
bili su vrlo pitomi, nisu se bojali posjeta, dok su oni iz druge grupe
plašljivo bježali u kut, bojali se i uz istu hranu slabije napredovali od
mladih prve grupe.
Ljudskom je djetetu potrebna toplina čak i više, jer se rađa kao
biološko nedonošče i jer uz nježne postupke majke u prvoj godini života mora
izgraditi prema njoj individualni odnos.
Nježna majka osjeća da za to treba vremena. Zato je blaga i
strpljiva s djetetom. Ona zna da nježni smiješak, oduševljenje za život,
divljenje nad novim životom koji se budi, više nego sve drugo potpomaže rast
toga još bespomoćnog života.
Adam od Salimbene, jedan od prvih sljedbenika Franje Asiškog,
opisuje u svojoj živopisnoj kronici cara Fridriha II i jednu anegdotu vezanu uz
njega. Cara je uvelike zanimalo pitanje kojim su jezikom govorili prvi ljudi na
zemlji. Je li to bio latinski, ili grčki, ili možda hebrejski, ako ne arapski -
jer ta su četiri jezika u trinaestom stoljeću vladala Europom. Da bi riješio
svoj problem, car naredi neka osmorica mališana odmah nakon rođenja budu
oduzeti svojim roditeljima i predani u ruke dojiljama tuđinkama.
One će ih hraniti, ali ne smiju pred djecom izustiti nijednu riječ.
Ne smiju ih ni milovati ni tepanjem zabavljati ni bilo kako ljudski susretati.
Neka mališani, prepušteni sami sebi, pronađu svoj govor - tj. neka otkriju izvorni
ljudski jezik... No, što se dogodilo? Prema kroničaru, nakon dva-tri mjeseca
djeca redom pomriješe. Iz tog okrutnog pokusa izvodi Adam od Salimbene zaključak:
“Ne živi dakle čovjek od kruha, nego od riječi, topline, ljubavi...” Od riječi
nježnosti koja mu cijelo biće ispunja smislom i otvara ga za punu i pravu čovječnost,
za razumijevanje i ljubav.
Za mačiće i mlado majmunče možemo reći da s vremenom odrastu i
više nemaju potrebe za nježnošću. Nježnost im više ne predstavlja neku pomoć.
Ali čovjek u određenom smislu nikada ne odraste. Čovjek ostaje dijete i kad je
postigao određenu zrelost. Upravo zato što čovjek uvijek ostaje mlad i što
sazrijeva kroz patnju, nježnost ne može ni u kojem razdoblju njegova života
izgubiti značenje. Kod životinje ne vidimo da se ona nježno brine za roditelje u
čijoj je nježnosti odrasla. Čovjek, međutim, koji bi prestao biti nježan, biti
otac i mati onima koji ga trebaju, prestao bi u pravom smislu biti čovjek.
Zatajio bi u onome što mu je zajedničko sa svim ljudskim bićima, a to je
svijest o malenosti, uvid u potrebu rasta, iskustvo da smo nesavršeni, uvijek
neispunjeni i ponekad izgubljeni. Možemo reći: nježnost se ne odnosi samo na
ono što je maleno, što raste, nego i na ono što je bolesno i očajno.
Pitamo se: Je li Isus bio nježan čovjek? To je sigurno. Ali tog
nježnog čovjeka trebamo tek otkriti. Riječ o nježnom Isusu kod nekih će
izazvati protivljenje jer smo navikli da nas on vodi k Ocu strmim putem
zapovijedi i visokih ideala. Zajedništvo kršćana ne temelji se na nježnosti
nego na djelotvornoj ljubavi, ako se to može smatrati suprotnošću. Mnogi kršćani
naginju tome da nježnost ne smatraju presudnom za život. Neugodan osjećaj
izaziva nazarenska škola iz 19. stoljeća koja Isusa prikazuje na kičast način.
Odbija ono sladunjavo prikazivanje Isusa. Ne budi istinske osjećaje nego potiče
na sentimentalnost. U tom slučaju bolje je ne razmišljati o Isusovoj nježnosti.
Isus ni u kojem slučaju nije mekušan, sladunjav, kako ga nazarenska škola
predstavlja, nego je jak i ujedno nježan.
Isus je grlio djecu, sagibao se nad umrlom djevojkom, polagao ruke
nad bolesnike, doticao gluhonijeme pljuvačkom da bi ih izliječio. Njegove riječi
i njegova djela uvijek su popraćena nježnošću. Izrazit primjer jest ona zgoda kad
su mu donosili djecu. Apostoli su djecu htjeli potjerati. Ali on reče učenicima:
“Pustite malene k meni!” Kad onaj bogati mladić nije smogao snage da sve
napusti i slijedi Isusa, kaže se da ga je Isus s puno ljubavi pogledao. Nije se
odvratio od njega nego mu nježnim pogledom dokazuje da i dalje uživa njegovu
simpatiju. Mali carinik Zakej penje se na drvo. Način kako Isus s njim
razgovara, kako ga moli da bude njegov gost, mora da je bio sličan onom načinu
na koji je Rilke prosjakinji pružio ružu. Velik je broj parabola u kojima
nalazimo kako je Isus davao ljudima hrabrosti za život jer ih je nježno ljubio.
Isus tim ljudima ne bi mogao pomoći da nije znao biti nježan. Jer prosjak treba
kruha, bolesnik djelotvornu pomoć, ali najčešće im je još više potrebna pažnja
i nježnost ako im želimo uliti hrabrost za život. Isus je pozdravljao život
koji niče u djetetu i umorni život u obeshrabrenom i očajnom čovjeku.
Pozdravljao ga je kao majka koja s divljenjem prati rast života u svom djetetu
i kao prijatelj što se raduje prijatelju koji dobiva novu volju za život.
Nameće nam se pitanje: zašto je nježnost obavijena tako jakim
tabuom, pokatkad podsmijehom i ironijom? Izgleda da je razlog u tome što je kršćanska
asketska tradicija toliko naglašavala “opasnost dodirivanja” i nježnost vidjela
samo u povezanosti sa seksualnošću.
Osobito se od muškarca očekivala jakost. On nije smio pokazati
osjećaj slabosti te nije smio biti ono što jest. Ali moći i smjeti biti slab,
pretpostavka je da se mogne nježnošću pomagati čovjeku. To je jasno kod
djeteta. Kad bi ono ostalo bez nježnosti, bilo bi neurotično ili bolesno ili bi
već rano umrlo.
Dakako da odrastao čovjek može drugima pomoći na razne načine, ne
samo nježnošću. Isus koji nam je u svemu uzor, osjećao je da i odraslima treba
nježna pomoć. Nježnost je za njega bila izvanredno važna. Zar ga ne moramo i u
tom primjeru nastojati nasljedovati? Zar da se s djetinjom dobi sve više i više
gubi nježnost iz stvarnog života? Takav stav umanjuje mogućnost da doživimo
jedinstvo. Što je među nama više ljubaznih razgovora, to više imamo prilike da
se osjećamo jedno. Što se više služba Božja slavi na strog i ukočen način, to
manje u njoj nalazimo mogućnost da doživimo jedinstvo. Ni naše bogoštovlje ne
može biti bez nježnosti. Nježnost stoji u službi ljubavi. Ljubav je
odgovornost, spremnost da se nadmaši samog sebe, htijenje da se čini dobro. Ali
ljubav prožeta nježnošću dublje nas dotiče, snažnije nas pogađa, pokreće nas
više nego ljubav bez nježnosti. To vidimo kod Isusa koji je i riječima i
djelima pokazivao nježnu ljubav kojom je pridizao pale, ozdravljao bolesne,
hrabrio očajne.
Predavanje br. 23 duhovnog asistenta
OFS-a u Ludbregu od 11.12. 2010,
www.dubrava.ofs.hr
Nema komentara:
Objavi komentar