Treći tjedan petog blaženstva-Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

U subotu 07.06.2014. godine počinje treći tjedan petog blaženstva - Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! (Mt 5, 7). Vlč. Andrija uz čestitku za Duhove preporuča divan tekst sv. Oca Ivana Pavla II., kao podlogu za razmatranje i svjedočenje po slijedećim pitanjima:

1.     Uočavam li u svojem životu da je milosrđe moj životni stav, iz kojeg proizlazi moje djelovanje, govor, ponašanje?

2.     Otkrij što je milosrdna ljubav, kad je se živi, stvorila u tebi i za tebe?

3.   Koliko je u mojim djelima milosrđa prisutna svijest da to što činim doista činim samom Kristu?

4.    Koliko sam svjestan da je meni iskazano više milosrđa time što ga netko od mene primi, nego li ga ja dajem drugome?

5.     Vjeruješ li da postoji pravednost samo ako je proizašla iz milosrđa?

6.     Milosrđe je utjelovljenje jednakosti. Znam li primati milosrđe? Znam li ga tražiti? Kako to činim?

7.    Kako dajem milosrđe – da drugi bude ponižen ili da ostvarim susret? Podižem li svojim djelima dostojanstvo čovjeka i sebe samoga?

Ivan Pavao II.: DIVES IN MISERICORDIA (Bogat milosrđem)

14. Isus Krist nas je učio da čovjek ne samo prima i na sebi iskusuje milosrđe Božje, već da je on i pozvan da ´milosrđe čini drugima: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe“ (Mt 5, 7). Crkva u tim riječima vidi poziv na djelatnost, i ona se trudi da milosrđe provodi u djelo. Ako sva blaženstva Govora na gori pokazuju put obraćenja i promjene života, blaženstvo o milosrdnima je u tom pogledu osobito rječito. Čovjek postiže milosrdnu Božju ljubav, njegovo milosrđe, prema tome koliko se on sam u svojoj nutrini preobražava u duhu takve ljubavi prema bližnjemu.

Taj izvorno evanđeoski postupak ne ostvaruje duhovni preobražaj tek jednom zauvijek, već je to životni stav, bitna i trajna značajka kršćanskog poziva. Sastoji se u sveudiljnom otkrivanju i ustrajnom odjelotvorenju ljubavi kao snage koja objedinjuje i ujedno uzdiže snage unatoč svim teškoćama psihološke i društvene naravi; riječ je, doista, o milosrdnoj ljubavi koja je po svojoj biti stvaralačka ljubav. Milosrdna ljubav u uzajamnim ljudskim odnosima nikada nije jednostran čin ili postupak. Pa i u slučajevima kada sve kao da pokazuje da samo jedna strana daje i nudi, a druga samo prima i uzima (na primjer u slučaju liječnika koji liječi, učitelja koji poučava, roditelja koji podižu i odgajaju svoju djecu, dobrotvora koji priskače u pomoć potrebnima), zapravo, i onaj koji daje obdaren je dobročinstvom. U svakome slučaju, i takav se može lako naći u prilici onoga koji prima, koji postiže dobročinstvo, koji na sebi iskusuje milosrdnu ljubavi i doživljava kako je milosrđem obdaren.

U tom smislu raspeti Krist je za nas uzor, nadahnuće i najsnažniji poticaj. Oslanjajući se na taj ganutljiv uzor, u punoj poniznosti možemo i mi iskazivati milosrđe drugima znajući da je On priznaje kao da je njemu iskazana. (Usp. Mt 25, 34-40). Prema tome uzoru možemo također trajno oplemenjivati sve svoje postupke i nakane u kojima je milosrđe sadržano i odjelotvorivano kao jednostran čin, kao dobro drugima iskazano. Jer to je čin milosrdne ljubavi tek onda kada smo, ostvarujući ga, duboko uvjereni da ga istovremeno i primamo od onih kojima ga iskazujemo. Ako nedostaje ta obostranost i uzajamnost, tada naši postupci još nisu istinski čini milosrđa niti je u nama još u punini ostvareno obraćenje, - kojega nam je put pokazao Krist svojom riječju i primjerom sve do smrti - niti još u potpunosti imamo udjela u veličanstvenom izvoru milosrdne ljubavi, koja nam je u njemu objavljena. Tako je, dakle, put koji nam je Krist pokazao u Govoru na gori blaženstvom o milosrdnima mnogo bogatiji od svega onoga što mi katkada možemo otkriti u općenitim ljudskim sudovima o milosrđu. Ljudi milosrđe ponajviše smatraju kao jednostran čin ili postupak, koji pretpostavlja i zadržava odstojanje između onoga koji milosrđe iskazuje i onoga koji ga prima, između onoga koji dobro čini i onoga koji je njime obdaren. Iz toga proistječe zahtjev da se međuljudski i društveni odnosi oslobode milosrđa i zasnivaju jedino na pravednosti. Dakako, takvi sudovi o milosrđu ne vode računa o prisnoj svezi između milosrđa i pravednosti o čemu govori sva biblijska predaja, a nadasve, mesijansko poslanje Isusa Krista. Istinsko milosrđe je takoreći najdublji izvor pravednosti. Ako je pravednost po sebi prikladna da „prosuđuje“ (posreduje) među ljudima u pravičnoj međusobnoj raspodjeli tvarnih dobara, ljubav je, naprotiv, i to jedino ona (pa dakle i ona dobrohotna ljubav koju nazivamo „milosrđe“) sposobna da čovjeka vrati njemu samome.

Istinski kršćansko milosrđe je ujedno, u nekom smislu, najsavršenije utjelovljenje „jednakosti“ među ljudima, pa stoga i najsavršenije utjelovljenje pravednosti ukoliko i ona u

svome djelokrugu teži istom učinku. Jednakost koju uspostavlja pravednost, ograničuje se, dakako, na predmetna i izvanjska dobra, dok ljubav i milosrđe omogućuju da se ljudi međusobno susreću u vrednoti samoga čovjeka, i to s dostojanstvom koje je njemu vlastito. Istovremeno, „jednakost“ ostvarena „velikodušnom i dobrostivom ljubavlju“ (Usp. 1 Kor 13, 4) ne ruši razlike: onaj koji daje postaje velikodušniji, kad osjeća da je istodobno obdaren od onoga koji prima njegov dar; i obratno, onaj koji zna primiti dar sa sviješću da primajući ga i on čini dobro, sa svoje strane služi velikoj stvari dostojanstva osobe, pa stoga pridonosi da se ljudi međusobno još dublje sjedine.

Iz enciklike Vrhovnog svećenika Ivana Pavla II. o Božjem milosrđu

(30. 11. 1980.)