Pred nama su pitanja i tekst za razmatranje za četvrti
tjedan sedmoga blaženstva - "Blago mirotvorcima: oni će se
sinovima Božjim zvati!" koji započinje u subotu 09.08.2014godine.
Pitanja:
1.
Na koje zapreke u sebi nailazim da bih sačuvao mir?
2.
Kako spajam činjenicu da Krist živi u svakoj osobi pa i u onoj koja trpi sa
činjenicom da je kao uskrsli donio život da ga imaju u izobilju? Zar i ta
njegova Muka nije otkupiteljska?
3.
Koje načine reagiranja odabirem u suočavanju s tuđim manama? Zadržavam li mir?
4.
Ali Bog ljubi neizmjerno više od mene, a manje se žuri! Kako stoji s
mojom žurbom?
5.
Razlikujem li žalost zbog vlastitih pogrešaka i nesavršenosti koje umanjuju moj
ja od žalosti koja je izraz ljubavi prema Bogu? Znam li sačuvati mir usprkos uviđanju
vlastitih pogrešaka?
6.
"Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rimljanima
8,28). Koja imam iskustva da je Bog upotrijebio moje pogreške na moju
izgradnju?
7.
I moje tijelo, geste, hod, ton trebaju odražavati Kristov mir u meni. Kako
bdijem nad svojim tijelom? Vježbam li ga u smirenju?
Tekst: Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim
zvati (Mt 5, 9)
Do
sada smo govorili o primanju i ostvarivanju mira u vlastitoj nutrini, a sada
želimo promotriti zapreke u meni i kod drugih koje to onemogućuju i načine
prevladavanje tih zapreka. „Bog može katkada dozvoliti daj mi uzmanjkaju novac,
zdravlje, mogućnosti, kreposti, ali mi nikad neće uskratiti sebe samog, svoju
pomoć, svoje milosrđe, sve ono što mi omogućuje da se stalno sve više njemu
približavam i da jače ljubim njega i svoje bližnje“ i da istinski živim
sinovstvo.
Stav
prema trpljenju naših bližnjih
Jedna
od okolnosti, zapreka, u kojima se lako može dogoditi da izgubimo unutarnji mir
jest kad se neka osoba koja nam je bliska nalazi u teškoj situaciji. Katkada
nas trpljenje nekog prijatelja ili djeteta više pogađa i zabrinjava od našeg
osobnog trpljenja. To je samo po sebi lijepo, ali ne smije postati razlogom za
očajanje. Kolike, katkada pretjerane brige, obuzimaju neke obitelji kad se
dogodi da se jedan od članova razboli, izgubi posao, padne u depresiju itd.
Koliki roditelji brinu pretjerane brige zbog problema jednog od djece... I
ovdje nas Gospodin poziva da ne izgubimo unutarnji mir. Naša bol ima opravdane
razloge: prihvatimo je s mirom. Gospodin nas neće napustiti: "Može li
žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi i
koja zaboravila, tebe ja zaboravit neću." (Izaija 49,15)
Valja
znati razlikovati i ono što bi se moglo nazvati prava i lažna sućut. Jedno je
sigurno: što više napredujemo u kršćanskom životu, to više raste naša sućut.
Moglo bi se s pravom posumnjati u vrijednost duhovnog života osobe koja ne
pokazuje znakove rasta u milosrđu. Sućut svetaca, koliko god bila duboka i
spremna uzeti na se i ublažiti svaku bijedu, uvijek ostaje blaga, mirna i puna
povjerenja. Ona je plod Duha Svetoga. Naša je, pak, sućut često puna
zabrinutosti i nemira. Često se miješamo u trpljenje drugih na način koji nije
uvijek prav, koji često proizlazi više iz sebeljublja nego iz istinske ljubavi
prema drugima. Često vjerujemo da imamo pravo pretjerano se brinuti za nekoga u
teškoćama, da je to znak ljubavi prema nekome, ali to nije pravo. Taj stav
često krije veliko sebeljublje. Ne podnosimo trpljenje drugih, jer se sami
bojimo trpljenja i jer nemamo dovoljno povjerenja u Boga. Jedna je stvar sigurna:
Bog ljubi sve naše bližnje neizmjerno više i neizmjerno bolje od nas samih.
Isus
živi u svakoj osobi koja trpi
Najvažniji
razlog koji će nam pomoći da se suočimo s dramom trpljenja je sljedeći: valja
nam ozbiljno uzeti otajstvo Utjelovljenja i otajstvo Križa. Isus je na se uzeo
naše tijelo, doista je preuzeo naše trpljenje, pa možemo sa sigurnošću
ustvrditi da u svakoj osobi koja trpi, Isus trpi. U 25. poglavlju Evanđelja po
Mateju, u usporedbi o Posljednjem sudu, Isus kaže onima koji su se brinuli za
bolesne i posjećivali zatvorenike: "Meni ste učinili koliko ste učinili
jednomu od ove moje najmanje braće". Ove Gospodinove riječi kažu nam
da ćemo "u večer života biti suđeni prema ljubavi" (sv. Ivan od
Križa), i posebno prema ljubavi koju smo iskazali prema braći u potrebi. One
nas pozivaju da se angažiramo svim snagama da bismo ublažili njihovo trpljenje,
ali isto tako da na njega gledamo s nadom. Budući da je u svakom trpljenju Isus
osobno prisutan, u njemu je klica života i uskrsnuća. Ako pred osobu koja trpi
stupimo s uvjerenjem da Isus trpi u njoj, da u njoj, po riječima sv. Pavla,
"nadopunjava ono što nedostaje njegovoj Muci", kako možemo očajavati
zbog te patnje? Zar Krist nije uskrsnuo? Zar njegova Muka nije otkupiteljska?
"Ne žalostite se poput onih koji nemaju nade!" (1 Solunjanima
4,13)
Tuđe
mane i slabosti
Često
se događa da izgubimo mir zato što nas ponašanje neke osobe ili neke grupe
rastužuje i zabrinjava. Žena može biti zabrinuta ako ne vidi dolazak tako
željenog obraćenja svojeg supruga. I obrnuto. Roditelji za djecu… Za
prijatelja, brata, sestru… Koliko puta smo izgubili mir, iživcirali se samo
zato što se netko nije u našoj blizini ponašao kako mi mislimo da treba! Što
učiniti? Odgovor je isti kao i prije: pouzdanje i predanje. Valja mi činiti što
mi je dužnost, da bih drugima pomogao da se poboljšaju, ali na miran i blag
način, i sve drugo prepustiti Gospodinu koji zna naći korist u svakoj
situaciji. Jako važno načelo: Valja nam paziti ne samo na ono što želimo
nego i na to kako to želimo. Često griješimo u sljedećem: želimo nešto
što je dobro, čak i jako dobro, ali za to ne nalazimo pravi način. Da bismo to
bolje razumjeli, uzmimo primjer koji smo naveli: normalno je da roditelj želi
odgojiti svoje dijete. To je izvrsna stvar, koja odgovara Božjoj volji. Ali,
ako se ljuti, živcira i gubi mir zbog nesavršenosti ili nedostataka svoga
djeteta, sigurno nije potaknut Duhom Svetim. Mislimo, da ako želimo nešto dobro
s većim nestrpljenjem da zato jače i više služimo Bogu? Naša volja mora uvijek
ostati blaga, mirna, strpljiva, nenavezana, predana Bogu, a ne nestrpljiva, u
žurbi, zabrinuta, razdražena itd.
Strpljenje
prema bližnjemu
Primijenimo,
dakle, ovo pravilo na našu želju da se ljudi u našoj okolini bolje ponašaju:
neka ta želja bude mirna i bez zabrinutosti. Znajmo ostati mirni i onda kada
ljudi oko nas postupaju na način koji nam se čini pogrješan i nepravedan.
Učinimo, naravno, sve što treba da bismo im pomogli, bilo to putem ukora ili
ispravke, ovisno od eventualnih odgovornosti koje imamo prema njima, ali neka
sve bude u blagosti i miru. Kada ne možemo ništa učiniti, ostanimo mirni i
pustimo da Bog djeluje. Koliki izgube mir, jer žele pod svaku cijenu
promijeniti osobe koje ih okružuju! Koliki se ljudi u braku uznemiruju i
živciraju, jer bi željeli da se njihov bračni partner oslobodi ove ili one
mane! Gospodin od nas, naprotiv, traži da strpljivo podnosimo slabosti naših
bližnji, jer, ako Gospodin neku osobu još nije preobrazio, ako ju još nije
oslobodio od ove ili one nesavršenosti, to znači da ju podnosi takvu kakva
jest! Tada i ja moram postupati poput njega: moliti i biti strpljiv. Zašto
bismo bili zahtjevniji i užurbaniji od Boga? Katkada mislimo da je naša žurba
potaknuta ljubavlju. Ali Bog ljubi neizmjerno više od mene, a manje se žuri!
To je strpljenje tim važnije, jer u nama izvršava pročišćenje koje nam je
prijeko potrebno i nužno. Mislimo da želimo dobro drugima i samima sebi, no ta
je želja često pomiješana s mnogo skrivenog sebeljublja, vlastite volje,
navezanosti na naše osobne, uske i ograničene zamisli kojima pridajemo toliku
važnost i koje bismo htjeli nametnuti drugima, katkada čak i Bogu. Moramo se
pod svaku cijenu osloboditi od te uskogrudnosti srca i rasuđivanja da bi se
dobro moglo ostvariti, i to ne onakvo kakvo si mi zamišljamo i predočujemo,
nego onakvo kakvo odgovara Božjim nakanama, koje su toliko ljepše i šire od
naših!
Strpljenje
s našim osobnim pogreškama i nesavršenostima
Kada
je netko prešao određeni put u duhovnom životu i doista želi ljubiti Gospodina
od sveg srca, kada je naučio imati u njega povjerenja i predavati mu se usred
poteškoća, tada još uvijek ostaje jedna okolnost u kojoj može lako izgubiti mir
i spokoj duše i koju Zli želi iskoristiti, da bi ga obeshrabrio i uznemirio.
Radi se o spoznanju vlastite bijede, o iskustvu vlastitih pogrešaka i padova
koji se događaju na određenim područjima, usprkos dobre volje i želje da se
čovjek ispravi. I ovdje je važno biti svjestan činjenice da žalost,
obeshrabrenje i zabrinutost duše koje osjećamo nakon što smo počinili neku
grešku, nisu dobri, i da nam valja sve učiniti da bismo ostali u miru. Nije
potrebno činiti nadljudske napore da bismo se potpuno riješili nesavršenosti i
grijeha (što je u svakom slučaju iznad naših snaga) već, nakon što smo
zapali
u pogrješku ili bili uznemireni iskustvom naših nesavršenosti, znati što je
moguće brže ponovo naći mir, izbjegavajući žalost i obeshrabrenje. To ne znači
niti opuštenost, niti pomirenje sa osrednjošću, nego Bog djeluje u duši koja je
mirna. Vlastitim snagama se nikako nećemo moći osloboditi od grijeha: samo
milost Božja može mu stati na kraj. Umjesto da se uznemirujemo zbog nas samih,
mnogo je djelotvornije ponovno pronaći mir i pustiti Boga da djeluje. Drugi
razlog jest da je to samom Gospodinu draže. Da li Bog više voli da se nakon
pada obeshrabrimo i mučimo, ili da uzvratimo govoreći: "Gospodine, molim
te da mi oprostiš, opet sam sagriješio, evo za što sam sposoban po mojim
vlastitim snagama! Nemir, žalost i obeshrabrenje koje osjećamo nakon nekog neuspjeha
ili pogrješke su rijetko čisti. Rijetko žalimo zato što smo uvrijedili Boga.
Uglavnom je riječ o dobroj mjeri oholosti, tj. zato što se savršena predstava o
samom sebi odjednom neslavno završila. Naš je ponos bio pogođen! Ako čovjek,
koji se uvelike uzda u Boga i koji pazi na to da ne računa previše na sebe
sama, počini neku grješku, on se tome niti čudi, niti je zabrinut ili žalostan
zbog toga, jer dobro zna da je do toga došlo zbog njegove slabosti i jer se
nije dovoljno uzdao u Boga. Pad ga uči tome da se što manje pouzdaje u svoju
snagu i što više u pomoć Božju. Njegova je bol uvijek mirna i ne sprječava ga
vratiti se poslu, podnositi uobičajene kušnje i do smrti progoniti gorke
neprijatelje...
Bog
može izvući dobro čak i iz naših pogrješaka
Četvrti
razlog s kojeg žalost i obeshrabrenje nisu dobri jest taj da ne treba uzeti
previše tragično naše pogrješke, jer Bog i iz njih može izvući korist. Mala
Terezija od Djeteta Isusa rado je ponavljala rečenicu sv. Ivana od Križa:
"Ljubav se zna poslužiti svime, onim što je dobro kao i onim što je zlo u
meni, i može sve preobraziti u sebi." Naše pouzdanje u Boga treba ići sve
do toga da vjerujemo da je on dovoljno dobar i dovoljno moćan da bi se poslužio
svime, pa čak i našim pogrješkama i našom nevjernošću. Kada sveti Augustin
navodi rečenicu svetog Pavla "Bog u svemu na dobro surađuje s onima
koji ga ljube" (Rimljanima 8,28), tada dodaje: „Čak i grijeh!“ Naravno
da se moramo energično boriti protiv grijeha i ispravljati naše slabosti. Bog
odbacuje one koji su mlaki. Mlakost je nedostatak pouzdanja u Boga i u njegovu
sposobnost da nas posveti! Dakle, nakon grijeha, kakav god on bio, umjesto da
prebiremo po sjećanju, moramo se odmah s povjerenjem vratiti Bogu i čak mu
zahvaliti za dobro koje će njegovo milosrđe izvući iz te greške. Jedan
konkretan i vrlo važan primjer je sljedeći: kada zapadnemo u neku pogrešku, pod
utjecajem nemira koji nas zahvati često smo u napasti zapustiti molitvu - na
primjer svakodnevnu tihu molitvu. Krivo. Valja nam ovdje raskrinkati jednu
važnu iluziju: rado bismo se predstavili pred Gospodinom samo kad smo čisti,
dobro počešljani i zadovoljni s nama samima! U tom stavu ima mnogo taštine! To
znači, na kraju krajeva, da bismo rado izbjegli milosrđe! Znači, ne trebamo
Boga ni njegovo milosrđe. Prava svetost je u tome da sve više spoznajemo koliko
u potpunosti ovisimo o njegovom milosrđu!
Kraljevski
put ljubavi
Zašto
je duhovni rast, zasnovan na miru, slobodi, predanju punom povjerenja u Boga,
mirnom prihvaćanju naših slabosti, pa čak i naših padova, put koji savjetujemo?
Zašto je on bolji od traženja Božje volje u zabrinutosti, skrupulama, napetoj i
nemirnoj želji za savršenošću? Zato što je jedina istinska savršenost u
ljubavi i zato što ono što predlažemo krije više prave ljubavi prema Bogu
nego bilo što drugo. Sestra Faustina je govorila: "Kad ne znam što mi je
činiti, postavim pitanje ljubavi, jer ona je najbolji savjetnik!" Gospodin
nas poziva na savršenost: "Budite savršeni kao što je savršen moj Otac
nebeski!" Prema Evanđelju, onaj koji više ljubi savršeniji je od onog
koji se ponaša na savršen način.
Najsavršenije
držanje nije ono koje odgovara predstavi koju katkada imamo o savršenosti, i
koja se sastoji u nepogrešivom i besprijekornom ponašanju. Najsavršenije
držanje je ono u
kojem
ima najviše nesebične ljubavi prema Bogu i najmanje oholog traženja sebe samog.
Tko prihvati svoju slabost i malenost, tko prihvati česte padove i ne misli da
predstavlja neku veličinu za sebe ili za druge, tko živi bez nekih posebnih
briga, nošen velikim povjerenjem u Boga, znajući da je ljubav neizmjerno
važnija i da teži više od svih nesavršenosti i grješaka zajedno, taj ljubi više
od onoga koji se zabrinuto bavi svojom osobnom savršenošću.
Nekoliko
savjeta namjesto zaključka
Nikako
ne valja izgubiti mir samo zato što ne uspijevamo uvijek ostati u miru onako
kako bismo željeli! Naše preodgajanje je polagan proces. Valja nam imati mnogo
strpljenja s nama samima. Osnovno je pravilo, dakle: "Nikad se neću
obeshrabriti!" To je još jedna rečenica Male Terezije, koja je savršen
model duha kojeg smo pokušali prikazati na ovim stranicama. Zapamtimo i jednu
rečenicu velike Terezije, Terezije Avilske: "Strpljenje sve postiže".
Ako nisam sposoban činiti velike stvari, neću se obeshrabriti, činit ću male
stvari! Katkada, samo zato što nismo sposobni činiti velike stvari i herojske
čine, zapuštamo one male koje su nam na domaku, koje su tako plodne za duhovni
napredak i koje predstavljaju izvor tolike radosti: "Valjani i vjerni
slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti. Uđi u veselje
gospodara svoga!" (Matej 25, 21) Ako Gospodin vidi da smo vjerni i
ustrajni u malim naporima vezanim uz ono što od nas očekuje, osobno će se
založiti i dati nam veću milost. Na primjer: ako još nisam u stanju ostati u
miru u teškim situacijama, potrudit ću se zadržati mir u lakšim svakodnevnim
situacijama: mirno i bez nervoze činit ću svakodnevne obveze, trudeći se dobro
učiniti svaku stvar u danom trenutku i ne brinući se za sljedeću; govorit ću
mirno i blago s ljudima koje susrećem, izbjegavat ću pretjeranu žurbu u
pokretima, pa čak i u načinu na koji se uspinjem stepenicama! Prve stepenice
ljestava svetosti možda su upravo one koje vode u moj stan! Duša se često
preodgaja preko tijela! Male stvari, učinjene s ljubavlju i da bi se svidjelo
Bogu, neizmjerno su korisne za naš rast; to je jedna od tajni svetosti svete
Terezije od Lisieux-a. Ako tako ustrajemo u molitvi i u malim znakovima
suradnje s milošću Božjom, živjet ćemo po riječima svetog Pavla: "Ne brinite
se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i
molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati
srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu." (Filipljanima 4, 6-7) Taj nam
mir nitko neće moći oduzeti.
…
„Pazite
da nikad ne dozvolite da vam se srce uznemiruje, žalosti, uzbuđuje, niti miješa
u nešto što bi moglo uzrokovati zabrinutost. Radite uvijek na tome da vam srce
ostane mirno, jer Gospodin govori: "Blago mirotvorcima". Činite tako,
i Gospodin će u vašoj duši izgraditi Grad mira i od vas će učiniti Kuću
užitaka. On od vas traži samo jedno: kad god se uznemirite, ponovno pronađite
mir u sebi, u svojim djelima, u mislima i pokretima, sve bez iznimke.“ (Juan
de Bonilla Španjolski franjevac iz XVI. stoljeća, autor divnog malog
"Eseja o unutarnjem miru".
Vlč.
Andrija Vrane
Usp.
Jacques Philippe: Traži mir, Kratki esej o unutarnjem miru;
INFORMATIVNI
CENTAR "MIR" , Međugorje, 2002.
Nema komentara:
Objavi komentar