U
subotu, 6.9.2014. počinje četvrti tjedan osmog blaženstva. U nastavku su
pitanja i tekst za razmatranja i osvrte:
Pitanja:
1. U kojem se motivu progona više
pronalazim „zbog Sina Čovječjega“ ili „zbog pravednosti?
2. Gdje sam sve doživio marginalizaciju,
ismijavanje, omalovažavanje zbog jednog od navedenih motiva progona i kako sam
to podnio?
3. Jesam li napisao duhovni testament,
duhovnu oporuku?
4. Pogađaju li me patnje brojne braće koji
trpe poradi vjere ili za društven u pravednost i slobodu? Što tada činim?
5. Tko se opredijeli na stranu pravde, može
očekivati da ga oni – koji od nepravde imaju korist – neće maziti. Koja su moja
iskustva u tome?
6. Jesam li svjestan da naša nedosljednost
kršćanskog života biva razlogom progonjenosti? Koliko si posvješćujem i
priznajem da je i vlastita nedosljednost uzrok ismijavanja, tj. „nenasilnog“
progona?
7. Jesu li razmatranja ovog blaženstva u
meni smanjila strah od biti progonjen?
BLAGO PROGONJENIMA ZBOG PRAVEDNOSTI: NJIHOVO JE
KRALJEVSTVO NEBESKO
„Blago
progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko. »Blago vama kad
vas –zbog mene–pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i
kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije
vas!«
Dva motiva
progonjenja
Ono što najbolje
razlikuje i obilježava ove dvije verzije je motiv radi kojega su progonjeni: Lk
veli „zbog Sina Čovječjega“, a Mt „zbog pravednosti“.
U prvom slučaju
radi se o kristološkom motivu :
blaženima su proglašeni učenici koji trpe poradi vjere u Krista.
U drugom slučaju
radi se o moralnom motivu i univerzalnoj pozadini. Adresat blaženstva nije neka
precizna grupa („Blaženi vi...“), nego svi oni koji su progonjeni zbog
pravednosti.
U modernoj
epohi, napose suvremenom razdoblju, dobio je na važnosti moralni i univerzalni motiv
- „zbog pravednosti“. Mučenicima se smatraju (i od strane službene Crkve) ne
samo oni kojima je oduzet život formalno poradi vjere u Krista, nego i oni koji
daju život iz ljubavi prema bližnjemu, kao sv. Maksimilijan Kolbe; oni koji
umiru poradi obrane prava potlačenih, kao Oscar Romero; oni koji brane vlastitu
čistoću, kao Drinske mučenice ili sv. Marija Goretti.
Dvije forme progonstva:
ubojstvo i marginalizacija
Progonstvo
učenika Kristovih može imati danas dvije forme. One su opisane na paradigmatski
i proročki način u 13. poglavlju knjige Otkrivenja slikom dviju zvijeri: zvijer
koja izlazi iz mora (Otk 13, 1-10) i zvijer koja uzlazi iz zemlje (Otk 13, 11-18).
Zvijer koja izlazi
iz mora poistovjećena je s političkom moći koja se postavlja na mjesto Božje
i „dano joj je
da se zarati sa svecima i da ih pobijedi“, osuđujući neke na zatvor, a druge
predaje maču.
„Druga zvijer“,
ona koja uzlazi iz zemlje, također progoni svete, ali na drugačiji način: uglavnom
ih fizički ne ubija, nego marginalizira i progoni. Glavna zadaća te zvijeri je
da „prisiljava zemlju i sve pozemljare da se poklone prvoj Zvijeri“ (13, 12).
To je moć uvjeravanja, neke vrsti Zmajeve propagandne mašinerije. Promiče
čašćenje prve zvijeri sve do stanja ropstva, inaugurirajući u tu svrhu užasnu
praksu udaranja žiga na desnicu ili na čelo, bez kojeg nije moguće „kupovati
ili prodavati“, hoće reći, biti ravnopravni član društva 8.4.
Blago progonjenima zbog pravednosti ... (žalosna prethodnica Davidove zvijezde
koju su židovima nametnuli nacisti).
Druga zvijer ne koristi
toliko oružje, koliko kulturu i javno mnijenje.
Tako, ovu
simboliku nije teško primijeniti na naše vrijeme. Pali ateistički totalitarni režimi
i vojne diktature utjelovljivale su prvu zvijer čije su posljedice bile brojni
mučenici, najbrojniji dosada u povijesti. Druga zvijer pak je trenutno
dominantna u zapadnom civilizacijskom krugu. Benedikt XVI, čini se, primjenjuje
paradigmu dvije zvijeri na sadašnju situaciju.
Govoreći u
Poruci za svjetski dan mira 2007., veli: „Postoje režimi koji svima nameću
jednu jedinu religiju, dok naprotiv indiferentni režimi ne gaje nasilno
progonstvo, nego sustavno kulturalno ismijavanje prema religijskim vjerovanjima“
(br. 3).
I egzegeta
Heinrich Schlier oštroumno je analizirao ovu činjenicu. On skreće pozornost na ulogu
što u tome igra javno mnjenje. „Duh svijeta“, kako ga naziva Pavao (1Kor 2,
12), ili duh vremena, postaje duhovno ozračje kroz koje djeluju demonske sile.
„Nastaje tako
povijesni duh/mentalitet velika intenziteta, kojemu se pojedinac teško uspijeva
oduprijeti. Drži ga se sveopćim i prevladavajućim duhom/mentalitetom.
Djelovati, misliti ili reći štogod protiv njega smatra se besmislicom ako ne
upravo nepravdom ili deliktom (diskriminacijom!). Tako da se mnogi/većina ne
usude prema stvarima, situacijama i životu postaviti drugačije nego li to
dominantni mentalitet predstavlja. Prikriveni gospodar ovoga svijeta – skriven
upravo u duhovnom zraku , tj. u ozračju raznih epoha nameće pogled na svijet i
život kroz svoju vlastitu perspektivu“ (Demoni e spiriti maligni nel Nuovo
Testamento, Paideia, Brescia 1976., 194s).
Koja je razlika između
dvije forme progonstva? Državni ateizam bori se otvoreno protiv vjere, sekularizam pak nastoji vjeru
predstaviti nerelevantnom, ili preostalim ostatkom nadiđenih stupnjeva ljudske
svijesti.
Obilježja
istinskog mučenika: ljubav, poniznost i milost
Potaknut polemikom s Donatistima
koji su opravdavali mučeništvo-samoubojstvo, sv. Augustin je promišljao o
stvarnoj naravi kršćanskog mučeništva i došao do zaključka da nekoga „mučenikom
ne čini kazna, nego uzrok/povod“.
No izreka: „Uzrok/povod
čini mučenika“, morala je biti nadopunjena drugom izrekom: „ljubav čini
mučenika“ (Commento al vangelo di Giovanni, 6, 23: „Za vrijeme progonstva Crkve
mučenici su bili vođeni ljubavlju“).
Primjer za
takovo ponašanje dao je prior Dom Christian de Chergé kad je napisao duhovni testament,
pravi biser duhovnosti mučeništva. (Radi se o 7 monaha trapista ubijenih od
grupe islamskih fundamentalista u svibnju 1996. u Alžiru. Par dana prije, kada
se već predosjećalo da će smrt biti neizbježna njihova sudbina, prior je napisao
duhovni testament): „Kada dođe taj trenutak, volio bih imati toliko lucidnosti
koja će mi omogućiti da zatražim oprost od Boga i od braće, opraštajući, istog
trenutka, svim srcem i mome ubojici“.
On ne želi da
poradi eventualne smrti, njega i njegove subraće, bude udaren čitav Islam ili alžirski
narod; ne želi niti da krivnja padne na materijalnog izvršitelja, „osobito ako
on kaže da djeluje u vjernosti onome što vjeruje da je Islam“. I zaključuje,
izravno obraćajući se onome pred čijim će se nožem za koji dan naći: „I tebi,
prijatelju posljednjeg trenutka, koji nećeš znati što činiš, da, također i tebi
želim reći HVALA, i ZBOGOM, kojega ću promatrati na tvom licu. I neka nam bude
dano da se ispunjeni radošću, u raju sretnemo iznova, ako se Bogu, Ocu našemu,
Ocu obojice, bude svidjelo. Amen“ (Martiri in Algeria, Ancora, Milano 1997.,
92). Okolnosti su sv. Augustina dovele da istakne jednu drugu kvalitetu
kršćanskog mučenika: poniznost.
U knjizi De
civitate Dei, on se sučelio s poganskom kulturom u kojoj su se uzdizali mučeništva
i samoubojstva poradi časti: Lucrezie, Catone, Muzio Scevola, Attilio Regolo.
Prema Augustinu, to je bio izraz oholosti, a ne istinske veličine duše. Jer bi
ih ova potaknula da s jakošću duše podnesu patnju i poniženje, a ne da prihvaćajući
je oduzimaju si život.
Poniznost
mučenika očituje se i u njihovu strahu pred smrću: „Oni su mučenici, ali
ponajprije ljudi“ (
Sermone 335H,
2). Daleko je to od duha stoičkog mudraca, koji veli, da se i cijeli svijet
sruši na njega, ostao bi bez straha među ruševinama (usp. Oratio, Carmi 3,
3,8).
Duboko više
kršćanski izgleda Bernanosov opis priprave na mučeništvo u djelu Razgovori karmelićanki.
Mlada redovnica Blanka od Isusove Agonije, zbog straha pred mogućim mučeništvom,
bježi i udaljuje se od sestara. U zadnji tren ipak smogne snage i sama se pridruži
sestrama na giljotini pjevajući posljednju kiticu Veni Creator.
Progonjeni
nepravedno ili pravedno?
»Blago vama kad
vas zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Prema Augustinu riječ
„slažu “ (pseudomenoi) odražava evanđelistovu preokupaciju da razlikuje
nepravedno od pravednog progonstva (III, V, 2).
Evanđelist,
možda potaknut eklezijalnim iskustvom, pretpostavlja mogućnost da kršćani nisu uvijek
krivo optuživani, nego možda i s pravom. Uostalom, nije to izolirani glas u
apostolskoj Crkvi. Već Petar razlikuje kada netko trpi stoga jer je kršćanin, a
kada trpi „kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao
nametljivac“ (1Pt 4, 15-16).
Često puta i
mržnja sekulariziranog svijeta prema vjernicima nije uvijek posve neopravdana.
I danas, kao i u vrijeme 2. Klementovog pisma, mnogi se dive Kristu i istini
evanđelja, ali se sablažnjavaju nedosljednošću onih koji se smatraju kršćanima.
Idealni stav
kršćanina pred opozicijama svijeta zacrtan je od Pavla kada piše: „Proklinjani blagoslivljamo,
proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo“ (1Kor 4, 12-13). To je program koji
je pisac pisma Diognetu uočio da ga kršćani njegova vremena ostvaruju. On bilježi:
„ljube sve, a od sviju su proganjani, proklinjani su a blagoslivlju“ (5,
11.15).
Često nas
„pravednost“, to jest, dužnost i savjest, prisiljavaju da velimo i činimo
stvari koje mogu izazvati opoziciju onih oko nas, čak i u najbližem našem
okruženju. Sam Isus na to upozorava: „razdijelit će se trojica protiv dvojice i
dvojica protiv trojice –otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći
protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.“ (Lk 12, 53).
Za kraj želimo
sažeti ovo blaženstvo: Blago progonjenima zbog pravednosti... o kojem smo zadnjih
tjedana razmatrali.
Uvjet za biti
blažen je spremnost na trpljenje, a razlog radosti nije progonstvo već posjedovanje
Kraljevstva, tj. Duha u sebi. I to već sada. Zato se prema progoniteljima možemo
odnositi drugačije: moliti za progonitelje kako bismo bili sinovi svoga Oca
koji je na nebesima.
Konstatirali smo
i da će biti blaženi ne samo oni koji trpe progonstvo radi Krista nego i koji
Trpe radi
pravedne stvari.
Također smo
uočili da postoje direktna progonstva i „nenasilni“ progoni.
„U Crkvi danas
ima toliko mučenika; mnogi su prognani. Pomislimo na Bliski Istok i na kršćane
koji bježe od progona; na već ubijene kršćane. Pa i oni kršćani, koji su
izbačeni onako, na elegantan način i u bijelim rukavicama – i to je progon“,
kazao je papa Franjo, ustvrdivši ponovno da danas ima više svjedoka i mučenika
nego u prvim stoljećima Crkve.
Jedino družeći
se s Duhom u sebi moći ćemo razotkriti i podnijeti snagom toga Duha u poniznosti
i s ljubavlju sve vrste progona. Tada blago nama.
Nema komentara:
Objavi komentar