U subotu 1.2.2014. počinje drugi tjedan naše velike devetnice.

Razmotrimo jedan od načina kako dospjeti do ideala ovoga blaženstva:

- Zanimati se za Boga i njegovo kraljevstvo.

- Priznati sebe i svoju prazninu kako bi se dobila Božja punina.

- Predati svoje bolesno čovještvo kako bi se dobilo Božje ozdravljenje.

- Priznati svoj poraz kako bi se zadobila Božja pobjeda.

- Shvatiti da prolaznost u konačnici ne usrećuje.

- Predanje Bogu kako bi zadobio sebe u Njemu i bio slobodan.

Treba ispitivati svoju savjest prema ovome blaženstvu i to što češće:

- Da li razdajem sebe i svoje stvari ljudima u potrebi?
- Skupljam li nepotrebne stvari - neka ih ima?
- Bolje bi bilo skupljati ih s ciljem da ih drugima dadnem.
- Jesam li svjestan da me Bog može u svakom trenutku oplijeniti i dopustiti da budem beskućnik?
- Bog želi siromašne duhom po njihovoj slobodnoj volji a ne po prisili ili kazni.
- Otvaram li se Bogu neprestano u svim situacija očekujući njegovu pomoć?
- Služim li Bogu u braći ljudima i ljubim li ja zapravo čovjeka?
- Imam li na pameti da sam ja siromah?
- Tražite li siromahe da im pomognete?
- Jao crkvi, župi, zajednici, obitelji i pojedincu koji ne mari za siromaha!
- Molim li za dar ljubavi bez koje je sve ispraznost?

Ovu su pitanja iz teksta za razmatranje u nastavku je tekst s održane Ultreje u Zagrebu 29. 1. 2014. na temu "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3)"-u istoj boji 

Također, u nastavku je i tekst "Zašto Blaženstva" koji pomaže razumjeti zašto ih obrađujemo-u istoj boji, te upute kako čitati Sveto Pismo pod naslovom "Kako raditi na tekstovima o blaženstvima-Lectio Divina"-u istoj boji.

Prenosimo poruku vlč. Andrije Vrane:
"Sve molim da na pitanja odgovarate pismeno, pa vodite dnevnik razmatranja  kako bismo mogli to podijeliti u manjim skupinama ili prijateljima mailom. Svoja nam svjedočenja molimo dostavite na mail adresu: kursiljo.hrvatska@gmail.com

A onda, bilo bi prekrasno kad bismo Vaša iskustva o življenju Blaženstava mogli podijeliti i ostaviti kao putokaz za rast u duhovnosti mnogima u obliku knjige.

Blaženi Vi, koji me čujete!
Andrija"

1. Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3)

Ovim izrazom, Isus čestita onima koji su pred Bogom siromašni (ne duhovno ili mentalno ograničeni) nego to su oni kojima je Duh Sveti učinio vjeru tako živom da se bez Boga osjećaju potpuno siromašnima, te zbog toga cijene Boga iznad svega – On im je uvijek na prvom mjestu. To su ljudi koji se u božanskim stvarima osjećaju siromašni, prazni, bez znanja i to priznaju. Sv Augustin veli da je plod ovog prvog blaženstva poniznost. A ona je temelj na kojemu Bog gradi svetost. Tek kad je čovjek (ponizan) takav mogu mu se otkriti i velika Božja otajstva.

Evanđeosko siromaštvo vjerojatno nije isto što i gospodarsko siromaštvo. Ono se prvotno ono ne protivi materijalnom bogatstvu, nego nebrizi za druge i farizejskoj samodostatnosti koja određuje drugima što je zakon i kako bi drugi morali živjeti po njihovu shvaćanju. Blaženstvo o kojemu Isus govori je stanje u kojemu čovjek duboko osjeća da nije dostatan sam sebi i da nije apsolutno autonoman, te je stoga svjestan svoje ovisnosti o Bogu i želi još više biti ovisan o Njemu. To je čovjek koji zna da je njegova stvarnost: stajanje pred Bogom praznih ruku!

Revolucionarna novost Evanđelja je u tome što se Krist, umjesto mudrima, 'svetima', moćnima i 'kreposnima', priklanja upravo malenima, prezrenima, zaboravljenima i napuštenima. Takvima Isus obećava da će postati vlasnici kraljevstva nebeskoga. To siromaštvo duha tkđ. označava da je takav čovjek ovisan o darovima i pomoći drugoga. U prvom blaženstvu govori se o nekom 'nedostatku', ali on postaje poveznica s Bogom na kojemu se može graditi blagoslovljen život i sreća.

Kada čovjek postane neovisan, sam sebi dostatan, tada za njega vrijedi suprotno načelo od ovog blaženstva. Evo što o takvome kaže Biblija: Ti tvrdiš: 'bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba', a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep i gol (Otk 3,17). Očito je da se ovdje radi i o duhovnom i o materijalnom bogatstvu.

Zašto je potrebna konstruktivna kritika na bogataše? Bogataši su ljudi koji Božje darove prisvajaju samo sebi te zbog toga onemogućuju da na zemlji zavlada kraljevstvo nebesko.

Bogati oduzimaju drugima slobodu, bogateći se često na račun sirotinje ili izrabljujući je.

Tako oni sprječavaju pravedne blagodati u društvu na koje su svi pozvani. Osuda farizejima ide i stoga što su ono duhovni bogataši, (sistem, ideologija, svjetonazor). Upravo zbog toga što uvećavaju svoju duhovnu vrijednost, tako predstavljaju na krivi način svoju osobnost drugima. Sebe predstavljaju da su na strani istine, ali upravo njih istina ne oslobađa nego ih sputava, ne žele znati istinu o sebi, kad su oni istinotvorci. Tako bogat čovjek osjeća se nadmoćan i vrijedan, a zapravo je ohol. Takvi su i svi ini koji drže da se drugi moraju mijenjati a ne oni. Oni se boje primijeniti ovo prvo blaženstvo na sebe, zapravo misle da ga već žive. Ali posljedica je toga, njihova tragična nesreća što ih drugi ne trebaju. Što više bježe od njih. Učinili su se dalekima od ljudi i kljastima za normalne ljudske i prijateljske odnose, te stoga nastoje ostvariti kakav-takav odnos s ljudima – tlačeći ih, utjerujući 'pravdu' ili tražeći dlaku u jajetu. Dakle, da bi uspostavili relaciju s drugima, bez koje se ne može živjeti, oni počinju tlačiti druge i spoticati im ako ne vrše zakon. Međutim, takav je sam potreban pomoći od drugoga a ne traži je, vjerojatno iza te samodostatnosti i samo-zakonitosti stoji oholost, a to snosi velike posljedice: nemoć iskusiti pravu ljubav. Što čovjek više sama sebe razmatra i ograđuje se kao nekakav vlastiti i ne dodirljivi prostor, to je manje svoj, manje pripada drugima – ostaje izgubljen, kao usamljeno zrno pšenice koje ne daje ploda jer se ne da raspasti (razdijeliti se) za druge.

S druge strane, kad promatramo siromaha, on je razbaštinjen pa je zbog toga i više slobodan. Nije ograničen bogatstvom, nema ničega što bi moglo gospodariti nad njim. Siromah, za razliku od bogataša, ima sve jer može to po drugome i s drugim, i sve što ima, ima od drugoga i za druge. Čak i svoj vlastiti život i ljubav. Ni u kojem slučaju ne ograničava slobodu drugih, zato je blažen. Uvijek je radostan jer se raduje darovima koje je primio od drugih. Zna da mu je svaki susret s čovjekom nezasluženo darovan. Zna da ni Boga ne bi tražio da ga Bog nije prethodno našao. Što se čovjek više samog sebe oslobađa, to više prima vlastiti bitak. Mi svoj bitak niti možemo sami od sebe primiti niti ga vlastitim snagama osigurati. Siromah duhom je onaj koji je sve ispraznio, istresao iz svoga bića, pa i sebe sama, da bi ga Bog ispunio. Još se za siromaha kaže i da je 'ubog' tj. onaj koji je u Bogu. Dakle, 'blago siromasima', znači blago ubogima - onima koji su u Bogu. Siromah ima ruke vazda ispružene, a to znači da mu je srce uvijek otvoreno za Boga i drugoga. Uvijek prima sve što od Boga dolazi. Siromašan je duhom i onaj koji dozvoljava da se njegove ideje i mišljenja, stil života i svjetonazor, stavi u pitanje, bude na udaru kritike; jer tu se provjerava poniznost kao glavana odlika ovoga blaženstva.

Kroz blaženstva vidimo, kako je Bog htio dati smisao svemu onome što je do tada ljudski rod prezirao, a to su siromaštvo, žalost, krotkost, itd. Želio je da konačno čovječanstvo shvati kako je čovjek najvažniji i da njega Bog najviše blagoslivlja, a ne njegovo posjedovanje (imanje, čast, ugled, uspjeh itd.). Isus je pravi uzor toga potpunog siromaštva duhom, jer ne živi za sebe nego za Oca i za nas. I u punini vremena, vječna je Riječ uzela siromaštvo našega čovještva u krilu najveće siromašice – Djevice Marije.

Mi smo sve, pa i sama sebe, primili od Stvoritelja (ne od roditelja). Sve smo primili. I što se više otvaram to sam više Božji, više pripadam drugima, više ljubim, više sam ljubljen.

Na taj način se sve više oslobađam - primam vlastiti bitak. Svi oblici samopotvrđivanja, prije ili kasnije pokazat će se kao forme samorazaranja i samouništenja. Najveće i najtragičnije čovjekove iluzije i laži kriju se pod različitim formama želje za imanjem i posjedovanjem…(Odatle i potreba 'praviti se važnim'). Međutim, budemo li znali služiti siromasima, odbačenima i slabima: bit ćemo suradnici Božji.

Blago vama, budete li svjesni da nemate Duha, da ga nemate dovoljno, da ste njime siromašni i blago vama, ako Duha budete tražili (Mt 11,13) sve će vam se drugo dodati.

Pozvani smo prihvatiti svoju potrebu za Bogom. I koliko budemo prazni od drugih stvari, tj. slobodniji od 'imati', od ugleda, od časti i novca, toliko ćemo biti kadri za ono 'biti', dati više prostora Bogu u sebi. Zato i osjećaj praznine treba zaživjeti jer on nas potiče da više tražimo i podsjeća nas da ima Netko tko te praznine može ispuniti. Cijelo stvorenje uzdiše da se ispuni Duhom Svetim! To nije mučenje, to je duboko udisanje. Kad čovjek duboko diše prokrvljuje svoj sustav, natapa ga kisikom,odmara se i osvježava organizam. Ti vapaji su jedno dublje disanje, dublje traženje. Na to se misli: blago takvima koji tako duboko u Duhu Svetom dišu.

Jer Bog želi da se doživimo prihvaćenima od Njega, baš onda kada najmanje možemo prihvatiti same sebe.

Usporedimo sada stanje siromaha i bogataša! Bogataš (u smislu da je bogat i ne zanimaga siromah) Božje darove prisvaja samo za sebe, i tako osporava vladavinu Božje kraljevstva milosrđa. Također kad oduzima drugima Božje darove, sam postaje zarobljenik. I farizej je bogataš, ali rekli bismo više duhovni: posjednik je vlastite istine i sve što nije u skladu s njegovom istinom - za njega je lažno. Zapravo je on je on u laži, jer da je u istini, istina bi ga oslobodila. On se nameće kao kriterij i tako sebi pripisuje Božja svojstva. On nikad ne traži pomoć od drugih i zato je nemoćan. Zato ovaj blago, ovaj zahtjev za siromaštvom nudi čovjeku ljudskiji život, duhovni život u kojem neće biti opterećen lažnim vrednotama, neće imati lažnu veličinu, privid da je netko i nešto, da je nadmoćan nad drugima jer posjeduje bogatstvo.

Kroz povijest ljudske misli, općenito racionalisti imaju problema s prihvaćanjem govora na gori, zato o blaženstvima i ne govore. Ako i govore, to čine radi reda jer su ona sastavni dio evanđelja. Međutim, nedostaje im nutarnje osvjedočenje i uvjerenje o istini te Božje riječi. Njemački filozof Schopenhauer, tvrdio je da su siromasi duhom zapravo ljudi prazne glave (pameti), a takvo su mišljenje zastupali i većina marksističkih filozofa. Naime, blaženstva isključuju svako ziheraštvo, pa se čovjek koji se samo ravna po onome što može shvatiti (racionalist) ne snalazi u tom Isusovu govoru., koji zahtijeva prvotno korak vjere koji mora prethoditi razumu jer kad nije tako prave vjere i nema. Isus se ne zabrinjava previše za to da li će ga ljudi shvatiti, jer zna da će ga maleni prepoznati, a radi takvih je prvotno došao.

Žali nad onima koji su tvrda srca i zahvaljuje Ocu što 'maleni' u njemu prepoznaju Mesiju (usp. Lk 10,21 i Mt 11,25). Povijesno gledano u kontekstu Isusova vremena, 'siromasi duhom' su Dvanaestorica i stanovnici Galileje, jer oni su u Isusu vidjeli nekoga tko je sličan njima;

Božjeg siromaha koji se u svemu oslanja na Boga, a i druge poziva da ga u tome slijede.

Siromah u duhu je vječno izručen ljubavi drugih i zato je njegov život čudo. Siromah duhom zna da je na krštenju postao novim stvorenjem. Bitno obilježje siromaha jest u tome što zna da nije sam sebi dostatan. Sav je izručen Bogu i sve od njega očekuje. Tko živi iz vjere uvijek se osjeća siromahom.

Postoje materijalni i duhovni siromasi! Materijalni bi bili oni koji su prosjaci, siromašni svojim stanjem i posjedovanjem. To su i oni koji nemaju nikakva utjecaja ni moći u društvu. Zbog toga ih svatko tlači i progoni. Njima je jedina utjeha i pomoć u Bogu. Kada su takvi okrenuti prema Bogu i od njega sve očekuju u svome životu, ulaze tada u život blaženstava. U Novom zavjetu imamo takve primjere u siromahu i prosjaku Lazaru (Lk 16,20-21); zatim prosjaci koji su pozvani na gozbu (Lk 14,21); siromašna udovica (Lk 12). I apostol Jakov spominje siromahe na kršćanskim sastancima (Jak 2). Takvima se Krist obraća, čestita im i poziva ih na život blaženstava. Svakako treba spomenuti da Isus nije sretan kada ljudi nemaju elementarne stvari za život, ali unatoč toga što su u takvom stanju, ako blagoslivljaju Boga, doista su blaženi i otvaraju se Njemu da ih On obogati.

A duhovni siromasi su jednostavni ljudi, čedni, priprosti i čista srca… Isus se baš takvima prvotno obraća. Dakle, malenima, neuobraženima, djeci koja su odrasla u poniznosti.

To su ljudi koji imaju unutrašnje uvjerenje skromnosti a izvanjsko neuobraženje i jednostavnost, te neznatan materijalni posjed. Postoje četiri duhovna stava koji su u sebi

oprečno suprotni pojmovi: malodušnost – velikodušnost i oholost – poniznost. Malodušan je čovjek koji nema povjerenja, ni u sebe ni u drugoga. Dakako ni u Boga. Takav je tip čovjeka prikazan u prispodobi o talentima: 'Gospodaru, pobojah se, odoh i sakrih tvoj talent u zemlju' (Mt 25,25). Malodušnost pobjeđujemo time što ćemo se odvažiti za hrabrost u ostvarenju evanđeoskog ideala. Raditi, pa i riskirati a iznad svega vjerovati. Velikodušnost! Ona je nasuprot malodušnosti. To je čovjek koji radi i otvorena srca i vedro, te uvijek čini više nego li to dužnost traži. U evanđelju imamo primjer za to: 'Gospodaru, predao si mi pet talenata, a ja sam, evo, zaradio drugih pet' (Mt 25,20). Velikodušnost uvijek daje više iz ljubavi prema svome Bog, a On se ne da nadmašiti u velikodušnosti. Oholost! To je čovjek koji ne povija svoga vrata ni pod čije breme, jer ne želi služiti drugima. Za njega je služenje mrsko i ropski.

Hejrarhija je za njega besmislena. Primjer za to možemo vidjeti i u slijedećem citatu: 'Da, odavno ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reče: neću da robujem' (Jer 2,20).

Ohol se ne libi živjeti i govoriti laži i on uglavnom više služi trbuhu negoli duhu (Rim 16,18).

No, posljedica je oholosti srušena vlastita kuća, jer je građena na pijesku raspršene umišljenosti. Poniznost! To je čovjek koji se ne ističe svojim, kako bi bio iznad drugih, nego se priznaje onakvim kakav jest. Istina ravna njegovom nutrinom jer ona je srce poniznosti.

Ponizan čovjek se ne priziva na vlastite zasluge, nego primjećuje mnoge čimbenike (druge) koji su doprinijeli njegovu uspjehu. Ponizan čovjek se ravna po ovoj Isusovoj riječi: 'Kada ste sve učinili, recite: 'sluge smo beskorisne, jer učinismo što smo bili dužni učiniti'' (Lk 17,10).

Poniznost je biti ono što jesam tj. što mi je Bog dao da jesam.

Razmotrimo jedan od načina kako dospjeti do ideala ovoga blaženstva:

- Zanimati se za Boga i njegovo kraljevstvo.

- Priznati sebe i svoju prazninu kako bi se dobila Božja punina.

- Predati svoje bolesno čovještvo kako bi se dobilo Božje ozdravljenje.

- Priznati svoj poraz kako bi se zadobila Božja pobjeda.

- Shvatiti da prolaznost u konačnici ne usrećuje.

- Predanje Bogu kako bi zadobio sebe u Njemu i bio slobodan.

Treba ispitivati svoju savjest prema ovome blaženstvu i to što češće:

- Da li razdajem sebe i svoje stvari ljudima u potrebi?

- Skupljam li nepotrebne stvari - neka ih ima?

- Bolje bi bilo skupljati ih s ciljem da ih drugima dadnem.

- Jesam li svjestan da me Bog može u svakom trenutku oplijeniti i dopustiti da budem beskućnik?

- Bog želi siromašne duhom po njihovoj slobodnoj volji a ne po prisili ili kazni.

- Otvaram li se Bogu neprestano u svim situacija očekujući njegovu pomoć?

- Služim li Bogu u braći ljudima i ljubim li ja zapravo čovjeka?

- Imam li na pameti da sam ja siromah?

- Tražite li siromahe da im pomognete?

- Jao crkvi, župi, zajednici, obitelji i pojedincu koji ne mari za siromaha!

- Molim li za dar ljubavi bez koje je sve ispraznost?

Primjer Zakeja! Polovicu je razdao siromasima i želio je vratiti četverostruko svima koji su bili od njega opljačkani. Pitajmo se: što je s mojim krađama ljudskoga ugleda? Što je s mojom ljubomorom i zavišću kad je dugi bolji od mene? Stidim li se prosjaka, siromaha?

Kajem li se tako da se popravljam i mijenjam nabolje, ili stvari idu nagore?

Tko ne prepoznaje siromahe duhom, ni sam nije siromah. Siromah duhom prepoznat će druge koji su tkđ. siromasi duhom. On uvijek gleda očima ljubavi prema čovjeku, jer otvoren je Duhu Svetom, koji mu pomaže u tome. Za siromaha duhom uvijek je velik onaj tko je prezren od drugih, smatran beskorisnim, ili što drugi za takve kažu: 'od njega nikakve koristi.'

Bog vidi naše srce: da li ono gleda ljubazno i s ljubavlju na čovjeka ispred sebe, napose na prezrene? Da li ih ljubimo? I da li gajimo duh sebedarja? Siromah duhom mora prepoznati malene, siromahe, patnike i zanemarene! On je hrabar priznati da su mu siromasi veći u srcu od onih koji nisu takvi. Cijeniti one koje nitko ne cijeni! Jer takvi ljudi imaju Božju cijenu. Ako i nisu učinkoviti za ovaj svijet, nisu funkcionalni, svijet ih ne treba; ali Bog ih je stvorio i samim tim što su Božja stvorenja imaju svoje dostojanstvo. Koji sebe smatraju velikima, cijenjenima (zapravo oni nastoje da budu veliki i cijenjeni) takvi kao da spontano bježe od Krista i njegova ideala: siromaštva duha.

Čeznimo i molimo za pravo siromaštvo duha jer ono je Božji dar. Ponovimo: biti ispražnjen od svega, pa i od sebe samoga, jest ono što privlači Božju puninu i njegova Duha da nas ispuni. Tek ispražnjen čovjek postaje sposoban primiti Boga, slušati njegove poticaje i njegov glas u sebi. Siromašan čovjek gleda Božjim očima na ljude i rado se daruje onima koji su i sami siromasi. Siromašan čovjek nezaustavljiv je u ljubavi.

Andrija Vrane

ZAŠTO BLAŽENSTVA?

Zato, što prečesto čujemo jao i jadikovanje, a tako malo blago tebi!

Zato, jer se želimo baviti onim najbitnijim, (nemamo vremena za bavljenje nebitnim. Kažu

da je vrijeme novac.) A Blaženstva su jezgra Evanđelja. A Kursiljo želi biti doživljaj bitnog. To je isto rečeno u dvije riječi: do živoga doći, do bitnoga doći. A što je to?

Posvijestiti si što je Krist htio: novog čovjeka koji će stvarati novi svijet, božanskog čovjeka, t.j. čovjeka ispunjenog Duhom, čovjeka koji više neće biti rob, nego sin i kći Božja, pa tako onda već na zemlji ima obitelj i dom.( Zato je već psalmist pjevao: u dom ćemo gospodnji radosni ići).

Zato, jer se želimo osjećati blaženima! Želimo provjeriti kako to što on govori postaje i stvarnost. On govoreći čini. I reče Bog: Neka bude....svjetlo, voda,bilje, – i bi tako! I kad kaže Blago vama, blaženi vi, ( ne samo oni u nebu, s popisa svetih), nego vi, onda on to i čini da se tako i doživljavamo.

Kako se možem o osjećati blaženima, a tako živimo, kao u okovima?

Isus je došao ostvariti Izajijina proroštva koji reče da će Krist doći izliječiti srca slomljena,

navijestiti slobodu potlačenima i žalosne utješiti ( Iz 62).

Ljudi su naime okovani okovima sebičnosti i zavidnosti, okovima mržnje i terora (nasilja),

okovima patnje duševne i fizičke: besmislom, ne-vrijednošću, prezirom sebe, ne-povjerenjem.

Sve to proizlazi iz nepravde, pohlepe za posjedovanjem vlasti i časti.

Od tih okova došao nas je Krist osloboditi. On nam pokazuje i PUT iz tame depresije u svoje svjetlo. I postavlja učinkovite znakove, simbole, kako do unutrašnjeg mira kojeg ne

mogu ratovi uništiti, nit ga mogu narušiti zabrinute brige, kako do pouzdanja u Boga koje ne može ništa razočarati. Da, nije rekao: Idite tim putem a on ostao na svom mjestu, nego: Ja sam taj put. Slijedite me! Idući za njim nastaje ostvarenje te slobode, to oslobođenje od okova. Drugčije se u borbi čuje kad se kaže ZA MNOM! –od one idite, ja ću ostati u zaklonu.

A taj ZA MNOM je dinamičan, taj ZA MNOM je vršenje njegove volje, a ta je veliko voljenje. Taj ZA MNOM je vršenje njegove zapovijedi: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Najprije je je on nas ljubio, da bismo iz tog iskustva da smo ljubljeni -mogli onda i mi druge ljubiti.

Ono najnutarnjije, najbitnije, što mi ljudi jesmo i na što smo pozvani jest težnja da budemo blaženi, čežnja da vrijedimo, čežnja da tu njegovu ljubav iskusimo.

Ove riječi BLAŽENSTAVA upućene su toj osnovnoj težnji i osnovnoj potrebi ljudskog srca.

Blago Vama - usred siromaštva, žalosti, progonstva, pogrda i prezira ljudi - to je mogao izgovoriti samo Isus. Ali kad ih on izgovori, one postaju i djelom i istinom. Mi ljudi doživljavamo te stvarnosti kao pustoš i prokletstvo. Za Isusa siromaštvo, žalost, krotkost

jesu znakovi istinskog postojanja i blagoslova. Bog, koji se objavio, sišao je u tamu koju mi smatramo momentima ljudske nesreće. Bog koji je u Isusu došao, htio je ispuniti ove strašne prostore i ljudske vapaje.

U Blaženstvima Isus je predstavio prije svega sama sebe, zatim logiku svoga postupanja,

a onda i točke po kojima se ostvaruje naše otkupljenje.

Naime, spoznaja je ta, da je ovdje na djelu velika Božja ljubav; i upravo zato što je ljubav, ta se snaga usmjerava prije svega na one kojima je osobito potrebna, na osiromašene, ožalošćene i progonjene. Ali, ni ona ne pogađa ono posljednje. Tome se možemo približiti tek najdubljim življenjem kršćanske poruke.

Tema siromaštva proizlazi, ne iz onog aterijalnog siromaštva, nego što ga proizvodi društvo obilja i blagostanja. Bogatstvo razvijenih društava uzrokuje siromaštvo duha, ali ne ono iz Blaženstava, koje je plod Duha svetoga, nego je pokazatelj nutarnje praznine koja nego često graniči sa ispraznošću i besmislom. Suvremena misao o siromaštvu treba povesti računa o siromasima koji žive usred obilja, ali koji usprkos sveg blagostanja osjećaju duboku prazninu, samoću, besmisao pa čak i ništavilo.

Siromasi su subjekt Božjeg zanimanja. Preko njih se evanđelje objavljuje kao poruka oslobođenja za sve one koji pate i koji trpe bilo koji oblik nepravde.

„Biti sa svojim narodom i neprestano tražiti one koji nas potrebni“

Kard. Bozanić svećenicima 28.1.14.

Govor na gori se s pravom uzima kao programatski govor o novom svijetu Kraljevstva – Crkvi – što ga je Isus nakanio osnovati. Nije to, dakle, kompendij evanđelja (skraćeno evanđelje); u stvari je manjkav s obzirom na temeljnu nauku o novoj objavi, tj. s obzirom na trinitarnu nauku, kao i s obzirom na socijalnu strukturu ,tj. Crkvu,. i njezina sredstva, sakramente.

Predstavlja nam samo etiku, koju trebamo u život provesti (novi zakon svetosti), da bismo mogli biti primljeni u Kraljevstvo Božje.

Čitav se govor u Matejevoj redakciji može svesti na ovu shemu:

I . Proglas o građanima novoga Kraljevstva (Mt 5,1-20)

- Blaženstva: Mt 5, 3-12

Novi Mojsije na Brdu proglašava Novi Zakon ne u obliku Zapovijedi, nego u obliku Blaženstava. Blaženi siromašni -žalosni - krotki - gladni - milosrdni - čista srca - mirotvorci - progonjeni - sve u duhovnom značenju riječi ("siromasi u duhu"); ti imaju pravo da budu članovi novoga Kraljevstva i da uživaju radost Luka još jače ističe "blaženstva" suprotstavljajući im čitav niz „Jao vama…“ (Lk 6, 24-26).

-        Dužnosti blaženih građana Kraljevstva na ovoj zemlji: sol, svjetlo, svjetiljka (Mt 6,13-6);

-        Odnos između novoga i staroga Zakona: ispunjenje, ne ukinuće (Mt 6, 17-20).

II. Usporedba između staroga Zakona pravednosti i novoga zakona svetosti - pravednost

(Mt 5,21-48)

Dana su objašnjenja s obzirom na:

-        petu zapovijed: ne samo da nije dozvoljeno ubiti, nego se zabranjuje i svaka srdžba ili uvreda;

-        šestu zapovijed: ne samo da nije dopušten preljub, nego je zabranjena i svaka zla želja;

-        novi ženidbeni zakon: kao i na početku, ženidba je nerazrješiva;

-        osmu zapovijed: ne samo da se zabranjuje krivokletstvo nego još više - ne kuni se nikako;

-        zakon osvete (zub za zub…) vrijedi, ali obrnuto (dobro vratiti dobrom, ali i tko tebe kamenom ti njega kruhom);

-        zapovijed ljubavi, no ne sužena samo na sunarodnjake,nego protegnuta na sve pa i na neprijatelje i progonitelje.

Sve se to zahtijeva da bismo nasljedovali svetost Oca nebeskoga, koji je sama savršenost (Mt 5,48).

III. Praktične norme za najznačajnije okolnosti života

Sve mora biti nadahnuto iznutra:

-        Milostinja, ali bez trubljenja (Mt 6,1-4);

-        Molitva, ali skrovita i bez "brbljanja" " (Mt 6, 5-8). Primjer savršene molitve: Oče naš (Mt 6, 9-17);

-        Post, ali bez hvalisanja (Mt 6, 16-17);

-        Upotreba bogatstva: pravo je bogatstvo ono koje se pohranjuje u nebeske riznice (Mt 6 19-21). Ne treba se previše brinuti za zemaljske stvari (Mt 6,25-34);

-        Čuvati se osuđivanja drugih (Mt 7,1-5);

-        Ne profanirati svete stvari (Mt 7,6);

-        Pouzdanje u molitvu (Mt 7,7-11);

-        Zlatno pravilo svih zakona: činiti drugima ono što bismo željeli da drugi čine nama (Mt 7,12).

IV. Opomena da činimo djela novoga Zakona, a ne da se zadovoljavamo samo s pustim

željama:

- Ući kroz uska vrata, stupati teškim putem (Mt 7, 13-14);

- Dobri plodovi proizlaze samo iz dobre nutrine (protiv lažnih proroka) (Mt 7,15-20;

- Nije dovoljno samo moliti Oca nebeskoga nego treba činiti njegovu volju (Mt 7,21-23).

Zaključak: Graditi na stijeni, a ne na pijesku, ako želimo, da nas ne slome teškoće života Mt 7,24-27.)

Blaženstvima se izriče čovjekova sreća, blaženstvo pojedinca (ili više osoba) u određenim okolnostima. Tim se rječnikom u Bibliji obično čestita nekome na dobivenom daru ili se nekim ljudima tim načinom govora objavljuje njihova sreća. Izraz 'blago' mogao bi se prevesti 'o, kako su sretni oni koji ... '.

Čovjek koji je u ispravnom odnosu pred Bogom taj je zapravo sretan (blažen). Stanje takva čovjeka je uspješno, međutim, ono se ne postiže vlastitim naporom i sposobnošću, nego je to djelo i Duha Svetoga (1 Pt 4,14).

To su dakle ljudi koji su u Kristu preporođeni, Duhom Svetim prožeti, te stoga donose plodove kraljevstva Božjeg. Tim načinom govora (blaženstvima) Isus govori o određenim

ljudima kakvi već jesu, a ne da propisuje što trebaju činiti.

Možemo reći da to nisu moralne obveze, nego bismo prije mogli reći da je to slijed od osam temeljnih stavova (svojstva); ne subjektivno stanje što ga čovjek osjeća nego što Bog misli o čovjeku i kakav je zbog toga.

Na gori, simbolu uzvišenog Božjeg svijeta, Isus izriče ono što mu je najviše na Srcu. Daje novi pogled na sve što postoji. Radikalno mijenja ljestvicu vrednota ovoga svijeta. Proglašava zakon slobode kako bi se čovjek mogao opredijeliti za ljubav. Slušajući što Isus govori razmišljam koliko sam prihvatio Kristov pogled, mentalitet, Kristovu mudrost.

Andrija Vrane

Primjer kako raditi na tekstovima o Blaženstvima

Molitva prije razmatranja – molitva Duhu Svetom

(Lectio Divina - Metoda „4 R“ Davida Torkingtona)

1. LECTIO - čitanje (READING, engl.) .

Započnite čitajući tekst. Potom ga pročitajte ponovno, polagano te u molitvenu duhu.

2. MEDITATIO - refleksija (REFLECTION, engl., promišljanje),

- slijedi refleksija– promišljanje o onomu što ste pročitali; kako bi sveti Augustin kazao, "probavljanje", dopuštajući unutarnjem značenju svake pojedine riječi da prodre do same srži vašega bića.

3. ORATIO - reakcija (REACITON. engl. odgovor) - odgovor na vama svojstven način, vlastitim riječima. Prava molitva počinje tek sada, kako nastojite svoje srce i svoj um uzdići k Bogu, odgovoriti na nadahnute riječi što ste iz razmatrali.

Kada je izgovoreno sve što treba biti izgovoreno,

4. CONTEMPLATIO - počivanje (RESTING engl.)

- ostanite u tišini, počivanju (contemplatio), punite se onime što ste primili, u dubokoj unutarnjoj sabranosti.

Kada neizbježno nastupi rastresenost, kako bi narušila tu kontemplacijsku sabranost, počnite iznova od početka, čitajući, ponovno čitajući, promišljajući i odgovarajući, sve dok se ne uspijete vratiti u unutarnju sabranost, makar i na svega nekoliko trenutaka. Postupno, s praksom, ono što je isprva bilo teško, postajat će sve lakše. Potom, nakon što su vam se um i srce uzdigli k Bogu, postajete otvoreni i osjetljivi za njegovo djelovanje i to kroz sve dulja i dulja razdoblja. Postupno će ta ista ljubav nadahnuti vašu slabu ljudsku ljubav te ćete biti kadri ljubiti druge, služiti im i suosjećati s njima (i to izvan same molitve) na onaj način i do one mjere koji bi, bez te molitve, bili posve nemogući.

Nakon Lectio Divina, zapišite dojmove, molitve, pjesme, spoznaje, poticaje, iskustva…

(Dobro bi bilo uvijek ih pisati u istu bilježnicu, dnevnik i spremati na jedno mjesto.)

Skupljat ćemo to BLAGO da bismo ga prinijeli kao plodove Devetnice.

Ponesite ih i na ultreju i susret prijateljske zajednice.

Andrija Vrane