Pitanja:
1. Interesantna
je spoznaja da zlo – npr. kao lokva blata - postoji u nama. Tek ulaskom u nju
ili bavljenjem njome započinje prljanje sebe i drugih. Zapažam li te „lokve“ u
sebi, tj. moje slabe strane i koje su?
2. Cilj
čistoće nije čišćenje nego gledanje Boga. Zašto čistim „prozore“ (srce) – jer
su prljavi, da mi ne bi drugi prigovarali ili zato da čisto i jasno vidimo kroz
njih (Boga)?
3. Nečisto
srce samo sebi stvara slike Boga, onečišćuje njegovu sliku vlastitim
projekcijama. Koje se takve slike, projekcije, pojavljuju u meni?
4. Tko
hoće apsolutno čistu Crkvu mora znati da je njegovo vlastito srce nečisto.
Jesam li svjestan da borba protiv tuđih pogrešaka znači da svoje vlastite ne
vidim ili ne želim prihvatiti?
5. Zlodusi
se drže svega onoga na što sam „nasjeo“? Na što redovito „nasjednem“? Od kojih
me „zloduha“ Isus oslobodio? Od kojih bi još trebao?
6. I
kroz oko viri požuda, pohlepa, zavist. Kriterij da li je srce čisto je bistro
oko, unutarnja jasnoća i iskrenost. Što bih rekao o svojem vlastitom pogledu?
Onomu koji ljubi – sve je čisto. Vidim li ja sve čisto? Što još trebam iznijeti
na svjetlo Duha da prosvijetli, pročisti?
7. Kada
mi je Isus prao noge i dotaknuo „Ahilovu petu“?
Blago
čistima srcem, oni će Boga gledati!
Isus o čistoći i kako biti čist govori
na osobit način. On se bori protiv uskih farizejskih propisa o čistoći. Oni su
izvanjski i mogu dovesti do prisilnog mišljenja i djelovanja.
Židovi su imali propise o čistoći: prati
ruke, ne samo kao higijenu; neke životinje su nečiste, posuđe… A Isus kaže: Ništa
što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi –
to ga onečišćuje (Mk 7,15). Nečista jela ne postoje. Marko kaže: Tako
Isus očisti sva jela (Mk 7,19). Isus pojašnjava: Što iz čovjeka izlazi
to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli,
bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara,
razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i
onečišćuju čovjeka“ (Mk 7,20-23). Isus dakle kaže da su takvi osjećaji, zle
namisli i pogubne strasti u srcu, u nama. On računa s tim da su nam u srcu. Ali
tek kad su iskazane, kad one same misle, govore, djeluju, tada nas onečišćuju.
Čovjek se onečišćuje kada ga vode poroci. Kad ono što je u nutrini izađe van,
tada zlo prožima tijelo i dušu čovjekovu i onečišćuje ga te onečišćuje i
okolinu.
No, Isusove riječi mogu se razumjeti i
ovako: Zle namisli i strasti su u čovjekovu srcu. Ako ih potiskujem i tjeram
one nastavljaju djelovati u meni. Postoje ljudi koji izvana ništa zlo ne čine,
ali na njihovu licu i zračenju vidi se agresivnost i zloća. Kad stisnemo zube
da ne iskažemo zlo koje je u nama, ipak se u nutrini prljamo. Iz nas zrači
negativna atmosfera. Izvana možemo izgledati vrlo ljubazni, ali nesvjesno u
sugovorniku izazivamo agresiju. Tako se ti zli osjećaji, namisli… probijaju van
i onečišćuju okolinu. Isus ne misli da ih treba potiskivati, nego da ih treba
čistiti. Radi se o unutarnjem načinu čišćenja. Samo ako srce očistimo od
unutarnjih destruktivnih strasti, zračit ćemo pozitivno i čisto.
Isusu je stalo do čistog srca: Blago
čistima srcem, oni će Boga gledati (Mt 5,8). Cilj je čistoće Boga gledati.
Isus dakle ne teži moralnoj čistoći, slobodi od pogrešaka i slabosti, već
unutarnjoj čistoći i jasnoći. One su preduvjet da se s Bogom postane jedno.
Stalo mu je do mističke dimenzije čistoće. Znači, srce treba očistiti ne zato
da bismo bili bez pogrješaka, što je često razlog za uznositost, samodopadnost,
oholost i osudu drugih, nego zato da bismo gledali Boga. To znači da nečisto
srce samo sebi stvara slike Boga i može gledati samo te slike koje je stvorilo,
a ne i istinskog Boga. Čisto srce može gledati Boga jer ne onečišćuje njegovu
sliku vlastitim projekcijama.
U Mt 13, 25-30 stoji prispodoba koja
uspoređuje kraljevstvo nebesko s čovjekom koji na svojoj njivi posije dobro
sjeme. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe neprijatelj i posije usred žita kukolj.
Sluge su čovjekove htjele počupati kukolj, no on im odgovori: Ne, da ne biste
iščupali i pšenicu. Neka puste da sve uzraste do žetve. Očito je u Crkvi
postojala čežnja za čistom Crkvom. Sve koji ne odgovaraju idealnoj slici
kršćanina, treba udaljiti iz Crkve. Kukolj na polju Crkve treba počupati.
Htjeli mi to ili ne, Crkva je zajednica pobožnih i grješnih. Tko hoće apsolutno
čistu Crkvu mora znati da je njegovo vlastito srce nečisto. Bori se protiv
nečistoće drugih jer svoju vlastitu ne želi prihvatiti. Bog će na kraju vremena
odijeliti kukolj od žita. Na ovom svijetu u Crkvi uvijek oboje raste zajedno.
Tko u Crkvi hoće apsolutnu čistoću i ne vidi koliko je grub prema drugima,
iznosi prljavštinu svoje duše i tako i sam onečišćuje Crkvu. Ova njiva smo i mi
sami. Svaki pojedinac. Korijenje kukolja povezano je s korijenjem pšenice.
Iščupat ćemo i pšenicu čupajući kukolj. Kukolj možemo samo podrezati. Čovjek može
prihvatiti samo činjenicu da će u njemu dok god je živ zajedno biti i pšenica i
kukolj, i dobrota i zloća, i svetost i grijeh. Ne postoji duhovni put kojim
bismo se već za života mogli potpuno očistiti. Konačno očišćenje naše duše
izvest će Bog u našoj smrti.
Otkriti nepatvorenog sebe
Zlodusi su nečisti duhovi, pomućuju
čovjekovo mišljenje jer se mogu očitovati i na slijedeće načine: npr.
ogorčenost. Ogorčeno srce ne može jasno misliti, projicira ogorčenost na druge.
To mogu biti i kompleksi, unutarnje prisile, fiksne ideje. Isus izgoni zloduhe
i tako očišćuje čovjeka od emocionalnih pomutnji i psihičkih kompleksa koji
zamračuju i onečišćuju čovjekovo ja. Čovjek postaje sposoban otkriti istinskog
sebe. Možemo odahnuti. Ljudi su u Isusovoj blizini postajali hrabri, počeli su
disati, postali su rasterećeni. Zlodusi pomračuju i našu sliku o Bogu. Isus
raskrinkava demoniziranu sliku Boga. Neki ljudi koriste Boga kako bi se
postavili iznad drugih, kako bi se zaštitili od svih mogućih problema, kako bi
se zatvorili istini vlastitoga srca. Isus oslobađa ljude od njihovih demonskih
slika Boga i pokazuje im Boga koji omogućuje da im duša slobodno diše.
Kako mogu iz sebe izbaciti unutarnju
prljavštinu? Istjerivanje zloduha u Novom zavjetu pokazuje taj put. Zlodusi se
drže svega onoga na što sam nasjeo, a mislim da moram izdržati. Vučem sa sobom
mnogo tereta, starih rana i povreda. I to mora iz mene van da me više ne slabi.
Isus je često zloduhe znao razljutiti. On s njima ne pregovara. Jasno im daje
do znanja da moraju ostaviti čovjeka. Isus u meni, to sam u stvari ja - koji
mora ono demonsko iz sebe izbaciti. U događaju kad pregovara s njima, šalje ih
na njihov zahtjev u svinje i cijelo se krdo strmoglavi. Hoće reći – zlodusi
sami sebe uništavaju kad budu izbačeni. U psalmima se često spominje da Bog
uništi moje neprijatelje. Isus mi pokazuje terapeutski put kako se osloboditi
unutarnje prljavštine: moram je nazvati njezinim imenom i izbaciti je.
Još jedan način kako se obračunati s
unutarnjom nečistoćom Isus nam pokazuje u susretu s gubavcem koji moli: Ako
hoćeš, možeš me očistiti! (Mk 1,40) Gubavac je čovjek koji sam sebe ne može
prihvatiti jer se osjeća nečistim. Tako i druge onečišćuje i mora se držati
podalje od njih. Isus ga bez razmišljanja dodiruje i kaže: Hoću, budi čist! Isus
prihvaća čovjeka onakvim kakav jest. Za njega on je čist. Bolesnik se tad mora
i sam prihvatiti. Čistoća i nečistoća nisu objektivne kategorije. One ovise o
tome kako sam čovjek sebe razumijeva. Tko se ne može prihvatiti, osjeća se
nečistim. Tko prihvaća i ono mračno i ono bolesno na sebi, za njega se to
pretvara u čisto. Ono što odbijam prihvatiti onečišćuje me, dok se ono što
prihvaćam preobražava i čisti. Čišćenje gubavaca znak je kraljevstva Božjega.
Bolesnici se ne čiste vanjskim obredima čišćenja nego što vjeruju da ih Bog
bezuvjetno ljubi te time što ih je Isus osposobio da ljube sami sebe. Tko zna
da je ljubljen može i sam ljubiti. Taj je čist.
Jednostavno i bistro oko
Oko je svjetiljka tvome tijelu. Ako ti
je oko bistro (jednostavno, prostodušno), sve ti je tijelo svjetlo (usp. Lk 11,
34s). Oko je bistro kad je čisto, jasno, iskreno. Bistrina označava iskrenost života,
unutarnju jasnoću i nedužnost. Bistro je ono što je jedno s Bogom i nije
pomiješano sa zlim i mračnim.
Onaj koji ljude ispunja svjetlom za
Isusa je Duh Sveti. Ako čovjek dopusti Duhu Svetom da prožme što je u njemu,
tada se to vidi u njegovu oku. Oko mu je tada bistro, jasno i svjetlo. Na
čovjeku iz njegovih očiju vidimo kakvo mu je stanje srca. Iz oka se vidi što je
u srcu čovjeka. On ništa ne čini izvana, ali mu iz oka, iz pogleda izlazi
nečistoća i prlja ljude. Koliko ljudi susrećemo a iz očiju im vidi požuda,
pohlepa, zavist… Ne može čovjek ne osjetiti to, ako je imalo svjestan.
Nemirne oči, titrave, znak su unutarnjeg
nemira. Prevrtljivo oko je u onih koji su rastrgani između različitih uloga
koje igraju. Mutno oko - kad netko ne zna što hoće. Umorne oči pokazuju
preopterećenost.
Svoje oči ne možemo promijeniti tako
jednostavno. One su onakve kakva nam je duša. A sami smo odgovorni kakva je
naša nutrina. Zato Isus kaže: pazi dakle da svjetlost koja je u tebi ne bude
tamna (Lk 11,35). Svjetlo Duha Svetoga je u nama, no možemo ga potamniti,
zakloniti mnogim strastima, osjećajima koji su se u nama ugnijezdili. Kriterij
je li nam duša očišćena u susretu s Bogom je bistro oko, unutarnja jasnoća i
iskrenost.
Onima koji ljube sve je čisto
Luka na osobit način donosi Isusove
riječi o čistom i nečistom. Isus predbacuje farizejima da izvana čiste čaše i
zdjele: „A nutrina vam je puna grabeža i pakosti! Bezumnici! Nije li onaj
koji načini vanjštinu načinio i nutrinu? Nego dajte za milostinju ono iznutra i
gle – sve vam je čisto.“ (Lk 11, 39-41)
Isus gleda cijelog čovjeka, i vanjština
i nutrina je djelo Božje. Čist je samo onaj koji je i iznutra čist. Ako je
nutrina prljava, kakva korist od vanjske čistoće. Čovjek se čisti ljubavlju –
dati milostinju, podijeliti siromasima (Lk). Tko ljubi siromašne i svojim im
djelovanjem pokazuje ljubav – za njega su čisti i ljudi i vlastito srce.
Ljubav je darivanje srca, ne samo
ljudima nego i Bogu. Čistim postaje čovjek kada se predaje Bogu u onom što je u
samom središtu njegove nutrine. Tada ga njegove pogreške i slabosti neće
onečišćavati kao ni osjećaji koji izvana dolaze. Srce koje ljubi u svemu vidi
ono dobro, nepatvoreno, čisto koje je Bog postavio u sve stvari i svakog
čovjeka.
Isusovo pročišćavajuće djelovanje
Nakon što je Bog u Isusu postao
čovjekom, nisu više potrebni obredi čišćenja. Time što je Bog postao čovjek,
čovjek postaje jedno s Bogom i upravo ga to čisti i ispunjava novim ukusom –
ukusom vina. U Kani su posude za čišćenje bile ispunjene vodom koju je Isus
pretvorio u vino.
U čišćenju Hrama - Hram je slika
ljudskog tijela. Blizu je bila Pasha – blagdan čišćenja, oslobađanja. Isusova
istinska Pasha – Isusova smrt - pročišćava Hram – čovjeka. Isusova ljubav čisti
hram ljudskog tijela. U njoj se čovjek čisti od svih strasti, uznemiravanja i
trgovaca koji bi njime htjeli raspolagati. Volovi – slika nagona, ovce – slika
površnoga života, golubovi – slika misli koje vrludaju amo tamo. Ako dopustimo
da nas prožme Isusova ljubav – ispunit će se hram našega tijela svjetlom Božjim.
Da Isusova smrt znači čišćenje pokazuje
nam Ivan kod pranja nogu učenicima. Isus se sagiba sve do ljudskih nogu. Noge
simboliziraju čovjekovu nečistoću, ali i rane. Bosonog se čovjek izrani, a ne
samo zaprlja. Grci govore o Ahilovoj peti. Ona je simbol nagona, prije svega
seksualnog. Smrću na križu Isus se sagiba sve do ove prašnjave zemlje kako bi
očistio čovjeka tamo gdje se uvijek iznova onečišćuje u doticaju sa svijetom.
Sagiba se da čovjeku zacijeli njegovo ranjivo mjesto. Ako te ne operem,
nećeš imati dijela sa mnom, kaže Isus Petru. Tko odbije ovo posljednje
Isusovo služenje ostvareno na križu – neće imati udjela u slavi Božjoj. Tko
je okupan, ne treba drugo nego da pere noge i sav je čist. I vi ste čisti,
kaže Isus učenicima. Učenike je očistila Isusova blizina. U njegovoj blizini
ljudi su se osjećali čistima. Nisu bili zaraženi osjećajem krivnje, nečiste
misli i strasti su se povlačile i nestajale.
Isus i nas želi očistiti kao i učenike
od unutarnje nečistoće koja se stalno nakuplja na našoj Ahilovoj peti, na našim
slabim mjestima koja privlače nečistoću iz naše prljave okoline. Ako naše rane
ne izložimo ljubavi Božjoj, tada će one na sebe privući sve ono što nas vrijeđa.
Tada ćemo u riječima bližnjih uvijek iznova čuti uvredu, iako je nisu rekli,
mislit ćemo da nas gledaju neprijateljski i odbojno. Navlačimo negativne
osjećaje okoline na sebe. Tako se stalno onečišćujemo. Treba nam Isusova ruka
koja ljubi, koja dotiče Ahilovu petu, ozdravlja naše rane i s nogu pere
prljavštinu koja na njih stalno prianja.
U prispodobi o trsu i lozi donosi Isus
sliku čišćenja. Bog je vinogradar koji čisti lozu da donese rod. Čišćenje služi
plodnosti. Kad nas Bog čisti - postajemo sposobni prihvatiti njegov Duh i
ljubav. Ako svoje djelovanje pomiješamo s vlastitim egocentričnim djelovanjem,
ostajemo sami i ne donosimo rod.
Isusov glas je pročišćavao.
U Iv 15, 3 Isus kaže: Vi ste već
očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Isus je učenicima govorio tako da
su se osjećali čisti, bistri, prihvaćeni i bezuvjetno ljubljeni. Kako su samo
morale zvučati Isusove riječi kad su imale snagu očistiti učenike. To nisu bile
riječi osude, ocjene, napada, kritike. Dobro je da postojiš, smiješ biti to što
jesi. Isus je i svojim glasom čistio. Glasom izražavamo raspoloženje duše. U
Isusovu glasu nije bilo ničeg nejasnog, skrivenog, agresivnog. Bio je skladan i
širio je sklad. Širio je svoj unutarnji mir. Glas mu je bio pun ljubavi,
prodirao je u srca slušatelja i govorio im da su bezuvjetno ljubljeni, da su
čisti, da smiju biti takvi kakvi jesu.
Ako riječi mogu čistiti, onda mogu i
onečistiti. Kad nas netko napadne, osjećamo se kao pokisla kokoš. Kad netko
stalno zanovijeta, kad iz njegovih riječi stalno izlazi nezadovoljstvo, tvrdoća
i gorčina, osjećamo se zaprljano. Riječi pomutnje, nečistoće, nejasne,
izazivaju pomutnju, nečistoću i nejasnoću. Odgovorni smo za ono što govorimo.
Čist prostor u našoj nutrini
Isus je svojom smrću očistio našu
savjest od mrtvih djela, kaže poslanica Hebrejima 9,14.
Istinsko čišćenje događa se u Isusovoj
smrti i time što je ušao u nebesko kraljevstvo, omogućio je i nama pristup u tu
svetinju nad svetinjama. Na temelju njegove smrti mi smo već ušli u kraljevstvo
nebesko. Ono je nebesko, odvojeno od ovoga svijeta. Nalazi se u ljudskom srcu.
U svakom od nas postoji taj sveti prostor u koji jedino Krist – veliki svećenik
ima pristup. U toj svetinji nad svetinjama, u najintimnijem prostoru našeg srca
svaki je čovjek čist. Tamo nam je Krist pokazao čistu ljubav predanjem na križu.
Istinsko se čišćenje događa u savjesti, u najintimnijem prostoru čovjeka, u
svetom prostoru šutnje u koji ni jedan čovjek nema pristup, a u koji je Krist
stupio svojoj smrću. Tamo gdje Krist u nama stanuje, mi smo čisti, očišćeni
njegovom ljubavlju.
Uza sve moje težnje za čistoćom, za
očišćenjem, u onom najintimnijem dijelu mene, ja sam već čist. Unutarnji
prostor šutnje u meni je neokaljan, nezaprljan. Tu u meni vlada Krist. I tamo
gdje je On u meni, dodirujem pravog sebe, čistog sebe. Ovo ja, koje je Bog
oblikovao, već je čisto i nikakva ga više prljavština ne može onečistiti. Može
se na nj nataložiti poput sloja prašine, ali ga ne može onečistiti. Vjera u ovu
unutarnju stvarnost oslobađa me od svih glasova koji bi me obezvrijedili i
rastrgali. Čak i kada se u meni nakupi mnogo prljavštine, ovo unutarnje
svetište nije time zahvaćeno.
Velečasni Andrija Vrane, prema Anselm
Grün: Za život u slobodi, KS, Zagreb 2009.
Nema komentara:
Objavi komentar