Pitanja:
1. Gdje su se naši životni
obrasci koji nas čine bolesnima pomiješali s našim odnosom prema
Bogu, gdje je to zamućena naša
slika nas samih, koja onda onečišćuje našu sliku Boga, gdje to na Boga
projiciramo vlastitu životnu povijest i odnose s roditeljima?
2. Gdje se uvuklo ideologiziranje
i gdje zloupotrebljavamo Isusove riječi kao opravdanje za
vlastito izbjegavanje života?
3. Da kontroliramo svoj život, da
možemo sve što želimo, da nam život ide od ruke, da
mislimo samo ono dobro, da smo
ljubazni, da vladamo sami sobom, da smo disciplinirani,
etički uzorni, psihički zdravi,
duhovno iskreni i otvoreni – može biti naša iluzija. Koje od tih
iluzija prepoznajem u sebi?
4. Kojim posebnostima naginjem?
Gdje i kada imam potrebu isticati svoju posebnost?
5. Nazirem li negdje da miješam
potrebu za biti mučenikom, svecem, mistikom i sl… a ne
zračim radošću?
6. Kada i kako svoje vrline
predajem ljubavi Božjoj kako bih spoznao gdje su zamućene i gdje ih trebam čistiti?
7.
Zapažam li da zračenjem ozračja koje čisti utječem na čistoću moje okoline?
Blago čistima
srcem – oni će Boga gledati
Mnogi ljudi traže duhovni put. I
izvan Crkve traže mistična iskustva i to vrlo ozbiljno i
zauzeto. Na žalost, takvi putovi
prebrzo završavaju na prosvjetljenju, jer na tom duhovnom
putu preskoče prvi korak: čišćenje.
Mistički put počinje s putom čišćenja i to svoga odnosa
prema Bogu, prema sebi i prema
drugim ljudima.
Naš odnos prema
Bogu
Prvo – suočavamo se sa svojim
slikama o Bogu. Kakvog Boga uopće tražim? Je li to stvarno
Bog ili moja projekcija? Ako
iskreno promotrimo svoje slike Boga, na njihovo oblikovanje
utjecala su moja iskustva iz
djetinjstva. To je normalno.
Ako si to ne posvijestim - da je
moj odnos prema Bogu pomiješan s mojim odnosom prema
ocu i majci, Bog će mi postati
nadomjestak za oca ili majku. Svoje nepovjerenje nastalo zbog
neuspjelog odnosa s ocem
projiciram na Boga. Ili - moj strah pred životom pretvara se u strah
pred Bogom.
Zapreke postoje i iz moje životne
povijesti. Naše rane utječu na naše slike o Bogu. Što smo ih
manje svjesni, to je Božja slika
zamućenija. Ali, ako se osvrnem na svoju nezadovoljenost i s
njom se pomirim, tada to u meni
može produbiti čežnju za Bogom. Tada ona postaje duhovno
plodonosna. Prihvaćam da moja
potreba za ljubavlju nije utažena. I ujedno spoznajem da je
nijedan čovjek neće nikada niti
moći posve utažiti. Ta neutažena potreba upućuje me na Boga
i drži me budnim na putu prema
njemu. Ali ako tu neutaženost ne primijetim, ona će moj
odnos prema Bogu opterećivati i
tada Bogu mogu predbacivati da mi ne daje dovoljno
duhovnih iskustava, da se ne osjećam
sigurnim, da me ostavlja duhovno gladnim. Tako odnos
s Bogom postaje depresivan i
stalno se vrtim oko svoje frustracije, samosažalijevam sebe, jer
od Boga ne dobivam ono što sam
prije mogao očekivati od svoje majke.
Naša slika o Bogu može ovisiti i
o tome kakva je naša slika nas samih. Zato nije dovoljno
samo ponavljati biblijske slike
Boga, jer ih gledam kroz naočale svoje životne povijesti.
Potrebno je osloboditi se
demonskih slika Boga koje se uvijek spuštaju na biblijsku sliku
Boga. One nastaju iz vlastitih
fantazija ili iz ocjenjivanja i obezvrjeđivanja samog sebe. Tko
je prema sebi strog, projicirat će
i na Boga tu strogoću. Tko samom sebi ne zna ništa priuštiti
– i na Boga će projicirati da mu
ništa ne daje. Stalno će nastajati odnos nepovjerenja, koje
možemo opravdavati i Biblijom,
kad naiđemo na neku sliku o Božjoj samovolji.
Onaj kojega su roditelji
razmazili, Boga će gledati kao onoga koji mazi, koji bi trebao sve
poteškoće uklanjati s puta,
iskorištavat će Boga za sebe kao što je to radio s roditeljima.
Možda je izvana to odnos velikog
povjerenja, ali u stvarnosti Bog bi meni trebao olakšati sve
što mi je teško. To je tada
infantilni stav očekivanja nečega od Boga što ne koristi mojoj duši.
Ne postoje potpuno čiste slike
Boga. One će uvijek biti pomiješane s životnim iskustvima i
slikama samih sebe.
Najgore onečišćenje je
ideologiziranje mojih životnih obrazaca od kojih se razbolijevam. Ako
se ne usuđujem ni s kim sukobiti
– tada to mogu smatrati križem koji moram nositi u ime
Isusa Krista. Mislim da
ispunjavam Božju volju i uzimam na sebe križ o kojem je Isus rekao:
Hoće ti tko za
mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.
Ali ja to u stvari izbjegavam
život i tumačim ga kao nošenje križa. Još je gore što se zbog toga mogu osjećati
vrednijima od drugih koji se upuštaju u konflikte, postavljam se iznad drugih kako
s njima ne bih došao u sukob.
Drugi primjer: ne mogu se
svladati - jer imam pretjeranu potrebu za pažnjom i potvrđivanjem
zbog straha da nisam omiljen ili
da će me drugi prozvati sebičnjakom. Umjesto da priznam
svoju nesposobnost svladavanja,
uzvisujem je kao žrtvu za druge.
Isus hoće da se za druge žrtvujem
i darujem. Ako se drugima darujem iz ljubavi, tada je to u
skladu s tim. No često
ideologiziram svoju nesposobnost da kažem „ne“ kao svoju žrtvu. Od
takve žrtve ne dolazi blagoslov
nego agresivno i za život negirajuće raspoloženje. A u sjeni
žrtvenog janjeta loše se živi.
Ako se potrudim spoznati što
stoji iza ovoga stava, često nailazim na strah iz ranog djetinjstva
od pomisli da za mene nema mjesta
na ovom svijetu. Npr. nezadovoljstvo majke ženskim
djetetom pa tjera kćer da se
pretjerano posvećuje drugima kako bi opravdala svoje mjesto na
svijetu.
Bog može ispuniti moju čežnju za
apsolutnom ljubavi i zaštićenosti. Pri tome ipak ne smijemo zaboraviti na
vitalne potrebe za nježnošću i ljudskom blizinom i ako mislim da će mi Bog bez mojega
napora utažiti sve potrebe, tada od svog odnosa prema Bogu tražim previše.
Bog je tada nadomjestak za
neživljeni život, neživljenu ljubav i potisnutu seksualnost.
Sljepoća za vlastite potrebe
dolazi ako se identificiramo s nekom arhetipskom slikom. Npr:
žrtveno janje, mučenik,
spasitelj, pomoćnik, revolucionar, svetac, mistik.
Sveti ljudi u povijesti Crkve
nisu se nikad osjećali svecima niti su se identificirali s
arhetipskom slikom sveca. Bilo je
dosta mučenika, ali oni su svjedočili svoju vjeru. Nisu se
identificirali sa slikom mučenika
pa zato postali mučenici.
Ako se nisam u stanju
suprotstaviti protivniku ili ako ne mogu sebe staviti pod znak pitanja, a
poistovjetim se s Isusom kojeg
također nisu razumjeli, koga su progonili i razapeli, tada
gubim potrebu za čišćenjem. Osjećam
se čistim. Mislim da sam mučenik. Ali zapravo,
proživljavam vrlo visok stupanj
agresivnosti, tj. drugi me čine mučenikom, jer su uskogrudni,
jer me neće moći prihvatiti. A
meni se zapravo sviđa biti mučenik i ponašam se tako da druge
učinim svojim krvnicima.
Što treba pročišćavati: ono gdje
su se naši životni obrasci koji nas čine bolesnima pomiješali s
našim odnosom prema Bogu, gdje je
to zamućena naša slika nas samih, koja onda onečišćuje
našu sliku Boga, gdje to na Boga
projiciramo vlastitu životnu povijest i odnose s roditeljima,
gdje se uvuklo ideologiziranje i
gdje zloupotrebljavamo Isusove riječi kao opravdanje za
vlastito izbjegavanje života. Te
Isusove riječi slušati kao učenici, izlagati se čišćenju kako bi
nas Duh očistio i unio jasnoću.
Čišćenje slike o
samom sebi
Naša slika o nama samima
zamagljena je iluzijama koje o sebi imamo: da kontroliramo svoj
život, da možemo sve što želimo,
da nam život ide od ruke, da mislimo samo ono dobro, da
smo ljubazni, da vladamo sami
sobom, da smo disciplinirani, etički uzorni, psihički zdravi,
duhovno iskreni i otvoreni.
Čišćenje slike o sebi upravo se
sastoji u tome da se očistim od tih iluzija koje sam o sebi
stvorio. To je bolno i nije
jednostavno. Ali to je poniznost - spustiti se u vlastito tijelo, vlastito
čovještvo i pomiriti se s njim. Često
na tom putu doživljavamo padove. Ne prihvaćamo
vlastitu prosječnost. Mislimo da
moramo biti nešto posebno, osobito duhovni, a ako to ne
uspijemo – tada smo najgori
grješnici. A nismo ni jedno ni drugo, ni duhovni ni najgori
grješnici nego negdje između, a
to smeta našoj slici o sebi. Neki moraju govoriti o svojoj
duhovnosti, kojeg duhovnog pisca čitaju,
jer se tako mogu staviti iznad drugih, moraju se
učiniti zanimljivim, jer ne mogu
izdržati da su u mnogome banalni i svakodnevni. I umjesto
da se bave svakodnevnim
problemima, naginju posebnosti, odudaraju, a tada ne mogu
mijenjati stvarnost.
Zato takav čovjek uvijek reagira
agresivno kad ono što doživi ne odgovara njegovoj slici o
njemu. Htio bih biti opušten i
miran, a to nisam pa sam ljut na sebe. Namjeravam slijedeći put
biti pažljiviji i kontrolirati se
i tako u krug. Agresivnost prema samom sebi može dovesti u
depresiju. Potkrepljujem uzvišenu
sliku o sebi umjesto da se pomirim sa svojom osjetljivošću.
Potrebno je napustiti
perfekcionističku sliku o sebi kao i iluzije da možemo sve riješiti
vjerom. Depresija nam je znak da
smo prešli mjeru u iluzijama o sebi. Ako s depresijom
prijateljski razgovaramo, pustimo
je kao gošću, ona će nam pomoći otkriti Boga kao najdublji
temelj svoga života i očistiti
nas od iluzija o sebi.
Kad je slika o nama zamućena,
potrebno je opažati što se sa mnom zbiva, a ne se procjenjivati
i ocjenjivati naučenim mjerilima.
Čišćenje od agresivnosti, ljutnje, moguće je kad se
odmaknem od nje. Kad stavimo
predmet preblizu očiju, mutan nam je. Potrebno se udaljiti od
njega da bismo vidjeli bistro.
Emocije nisu loše. One me onečišćuju samo ako su pomiješane
s emocijama drugih i mojim
vlastitim traumatskim osjećajima iz djetinjstva. Zato je potrebno
povlačiti se uvijek iznova i
promatrati emocije s prave distance. U tome je velika pomoć
molitva. Na duhovnom putu
potrebno je razviti zdrav osjećaj za to gdje opet dolazimo u
kontakt s prijašnjim traumama
preko riječi i postupaka bližnjih te kako one pomućuju naše
emocije. Isto tako potrebno je
strpljivo i uvijek iznova otkrivati gdje se te moje mutne emocije
još više opterećuju prljavštinom
koja dolazi izvana i utječe na mene.
Tada se potrebno izložiti pročišćujućoj
ljubavi Božjoj kako bi se nutrina opet razbistrila.
Kreposti
Ljubav je često pomiješana s
usputnim zahtjevima, ljubomorom, djetinjastim željama,
agresijom… Osjećaj za pravdu mogu
pomiješati s onim što ja mislim da je pravedno ili
agresivnom pravednošću koja
pravdu provodi na silu. (Neka bude pravo, makar svijet propao
- rimska izreka Fiat ius,
perat mundus!)
Na takav način kreposti postaju
poroci. Umjesto da nas osposobljavaju za život, ometaju nas i
sprječavaju život. Mudrost može
postati lukavstvo. Hrabrost – luda odvažnost. Umjerenost –
udobno ugađanje po vlastitoj
mjeri. Zato - sve svoje vrline predati ljubavi Božjoj kako bih
spoznao gdje su zamućene i gdje
ih trebam čistiti.
U svemu što govorimo ili činimo
potrebno je uvijek se iznova ispitivati jesu li se u to uvukle
nečiste nakane. Želja da pomažemo
drugima može se pomiješati s vlastitom potrebom za
pažnjom. Naš govor često je
pomiješan sa željom da budemo u centru pažnje i da nas svi
slušaju. U vlastiti govor uvlači
se potreba da stvari predstavimo boljima nego jesu kako bi se
pokazali u dobrom svjetlu. U naš
rad uvlači se ambicija da se dokažemo i preteknemo druge.
Naš angažman u župnoj zajednici
može biti zamućen interesom za moći. Iskorištavamo svoju
službu da bismo stekli utjecaj na
druge.
Unutarnju čistoću i jasnoću nećemo
postići ako se želimo apsolutno osloboditi nečistoće.
Čišćenje pretpostavlja nečistoću.
Oslobodimo se ideala da ćemo biti sasvim bez nje.
Ne mogu se potpuno očistiti. Neke
će mrlje ostati. Bog mi oprašta krivicu, oprostio sam i sebi, ali činjenica da
sam nešto učinio ostaje kao mrlja. Ne mogu reći da to nisam učinio i da to nije
bilo. S obzirom na tu mrlju moram biti na čisto sam sa sobom. To će mi poći za
rukom ako izdržim ono nečisto. Nečistoći ne mogu pobjeći. Ne se bojati nečistoće.
Ući u nečisto kako bih to očistio. Rezultat neće biti ideal čistoće, ali bit će
mi jasno što je što.
Ako priznam da trebam čišćenje,
priznajem sebi i da sam prljav. Cilj čišćenja nije apsolutna
čistoća i besprijekornost nego
životnost, samo ako sam se uvijek iznova spreman čistiti.
U čišćenju najprije ću se
okrenuti onom što je uočljivo. Ali ću uskoro otkriti da postoje još
mnoge skrivene nečistoće koje su
se skupljale još od djetinjstva. Čistimo sobu – najprije
brišemo prašinu koja se vidi, a
kad pogledam pod krevet, iza ormara…
Na duhovnom putu postoji želja da
budemo čisti cijeli život, pred sobom, pred drugima, pred
Bogom, bez krivnje i opterećenosti
pogrješkama. Oni koji su usmjereni na svoju nedužnost,
zapravo izbjegavaju život. Htjeli
ili ne - upadamo u krivnju. Drugi me mogu optužiti.
Izbjegavanjem odgovornosti
tjeraju druge da njome prljaju ruke. Tako izbjegavaju i život.
Tko hoće biti apsolutno čist,
postaje kriv. Odbija prihvatiti svoje čovještvo, jer ono znači da
ćemo uvijek iznova upadati u
grijeh. Samo je Isus bio bez grijeha.
Rad na čišćenju moje nutrine nije
samo moje privatno zadovoljstvo. Ono utječe i na moju
okolinu. Da li zračim ozračje
koje čisti ili ono koje onečišćuje? Tko čisti svoju psihu, čisti i
svoju okolinu. Tko zanemaruje
svoju nutrinu onečišćuje i svoju okolinu.
Odnos prema
bližnjima
Druge gledamo kroz subjektivne
naočale vlastite životne povijesti. Zamagljene su iskustvima
povreda koje smo doživjeli. Često
ne možemo jasno vidjeti zašto smo tako ovisni jedni o
drugima i kad nam netko nešto
kaže, s njegovim riječima povezuju se naše emocije s
mjestima u duši na kojima još
nismo očišćeni dovoljno. Kao kad se na vlažna mjesta hvata
nečistoća. Npr. naljutio sam se i
s tom ljutnjom ulazim u cijeli dan. Svaki mali konflikt veže
se na tu ljutnju, produbljuje je
i pojačava. I tijekom čitavog dana sve mi je nejasno i nečisto.
Često smo nejasni u govoru.
Kažemo jedno, a mislimo sasvim drugo. U riječi nam se uvuku
skrivene namjere koje slijedimo.
Svojim riječima iskrivljujemo stvarnost tako da meni
odgovara. Ili dopuštamo da na
moje riječi utječe ono što stvara razdor. Drugi ne zna što
zapravo mislim i može moje riječi
interpretirati na svoj način. Ne mogu jasno govoriti ako
sam sama sebi nejasan.
Prostodušnost srca – jednostavnost – takvi ljudi govore što misle.
Misle upravo ono što kažu. Ne
znaju za dvosmislenost.
Odgovorni smo i za druge. Osobito
treba paziti kad donosimo odluke da se u nas ne umiješaju
neki drugi motivi: npr. želja za
dokazivanjem, za moći, za nadmetanjem s drugim, za
obezvrjeđivanjem drugoga.
Čišćenje u
zajednici
Bračni drugovi, obitelj,
kolektiv… Važno sredstvo čišćenja je paziti na svoj govor.
Onečišćeni govor pomućuje odnose.
Važno je očistiti jezik da bi se očistilo ozračje u nekoj
grupi. Ili treba otvoreno
iznijeti probleme, jer ako se guraju pod tepih, stalno izlaze van i
zagađuju. Strah od svađe vodi u
potiskivanje sukoba. Može se i provesti vježba: svatko se
ispriča zbog pogrešaka koje je počinio,
a tiču se cijele obitelji, npr. otac u obitelji kaže: nisam
se ovaj tjedan dovoljno posvetio
obitelji. Stavio sam sebe na prvo mjesto… Ili majka se
ispriča kako je u kojoj prigodi
krivo reagirala. Djeca glasno kažu svoje propuste…
Naravno da je preduvjet spremnost
da se oprosti. Opraštanje je odlučujuće sredstvo čišćenja.
Sposobni smo jedni drugima
opraštati samo onda ako si posvijestimo da je i Bog nama
oprostio sve naše krivice. Naše
opraštanje ima korijen u iskustvu božanskog opraštanja. Sam
Bog čisti naše srce i naše odnose
time što nam uvijek iznova oprašta. Naša je zadaća vjerovati
u praštajuću ljubav Božju i
dopustiti joj da uđe u naše pogreške i slabosti, u naše pomućene
odnose.
Put do jasne slike Boga, na čiju
smo sliku stvoreni, vodi preko humusa, prljavštine ovog
svijeta u koju je Isus Krist
sišao da sve što postoji privede Bogu. Ako se sve prihvati, pa i ono
prljavo, i ako se privede Bogu,
tada to postaje čisto, u tome sjaji Božja ljepota.
Čisto srce uvijek je jednostavno
i prostodušno, srce je to o kojem govori mistika. Jednostavno
srce hoće samo jedno: Boga.
Prema Anselm Grün: Za život u
slobodi, KS, Zagreb 2009.
Andrija Vrane
Nema komentara:
Objavi komentar